Ovdje - WordPress.com

Nakon nešto više od četir i i pol' mjeseca kašnjenja s našim prvim brojem ovog fanzina, ja kao urednik, nemam nikakvih ideja kako ga započeti. Pr ilično ironično, zar ne?

SADRŽAJ : UVODNIK

2

GAL ERIJA: Andrej Majić

3

REPORTAŽ E: Prem ijera film a: Civilizacija propasti

6

Richard K. Morgan u Hrvatskoj

8

NAJAVA BROJA: Starcraft 2

13

TEMA BROJA: Cyberpunk William Gibson Divinizacija Mreže Gabrijel Barišić: Ljudski kalup Boris Hrženjak: Sigurnosna zakrpa Marija Serdar: Ne budite usnule

Priznajem, prvo što mi zapravo pada na pamet jest pomalo dorañen citat s početka Danteova „ Pakla“ – svi vi koji listate ove stranice, ostavite svaku nadu – ali moguće je da pomalo pretjerujem ili su me konačno dohvatili svi ovi dani nespavanja i nervoze koji iz mene izvlače vlasiti skepticizam. O samoj kvaliteti, ipak, odlučujete upravo vi, dragi čitatelji. Ideja koja mi se cijelo vrijeme motala po glavi bila je ponuditi vam nešto drugačiju perspektivu omiljenih nam žanrova, tako da vjerujem da će se za svakoga naći po jedan mali privatni kutak na kojeg ćete izdvojiti ponešto vlastitog vremena. Takoñer bih iskoristio ovu priliku i zahvalio svima onima koji su bili uz mene i trpili me cijelo ovo vrijeme i oni koji su idejama, člancima i kritikom pomogli da se ovaj projekt ostvari, a to su: Nataša, Boris (www.scifiram a.com), Tomislav, Hrvoje, Ivan, Slaven, Jasmina, Izitpajn, Nebelw erfer, uredništvo NOSF portala i magazina (www.nosf.net), Andrej, Zlatko, te uredništvo Planet magazina (planetm agazin.wordpress.com), svi oni koji su se odazvali na naš prvi natječaj, Gabrijel, Shrike, i naravno, svi Vi koji ste odlučili pružiti nam priliku i pročitati naš prvi broj.

39

Naravno, svaka vaša kritika ili ideja je uvijek dobrodošla i pomaže nam da ovaj fanzin napravimo sve boljim i kvalitetn ijim. Slobodno nas kontaktirajte i obratite nam se putem našeg službenog foruma: thevoidforum .freeforums.org. Takoñer još uvijek tražimo sve one voljne da daju i svoj doprinos, šaljite nam svoje priče, slike, crteže, stripove i sl. U meñuvremenu započeli s mo još nekoliko drugih projekata o kojima će biti riječi nešto kasnije putem naših stranica: thevoidfanzin.wordpress.com ili thevoidfanzin.co.nr

47

To bi uglavnom bilo sve od mene za sada. Uživajte!

17 32 35

54

RECENZIJE: Term inator: The Sarah Connor Chronicles [REC] Penumbra Walking dead Conan – Dark Horse Com ics

69

INT ERVIEW: Zlatko Sm iljanić

72

KOLUMNA: SF vs. Fantasy

74

Urednik (m ax.scorpius@gm ail.com)

63 64 65 68

The Void – besplatni elektronički fanzin sf, fa ntas y i horror tematike © b y Mario Pastuov ić 2008. Glav ni urednik: Mario Pastuov ić, zamj enik urednika: Nataša Bek. Suradnici: Gabrij el Barišić, Boris Hrženjak, Marij a Serdar, Tomislav Bulj ev ić, Slav en Karakaš, Iv an Gudelj , Hrv oj e Hrženj ak, Scifirama, Planet Magazin, Andrej Maj ić i Zlatko Smilj anić. Prij elom i dizaj n: Max Poshtar. Sav e priče obj av lj ene u ov om dokumentu p od zaštito m su autorskih prav a nj egov ih autora. The Void fanzin j e potpuno besplatan i nij e za prodaj u, autor nij e odgov oran za bilo kakv u štetu nastalu korištenj em ov og dokumenta. Kon taktiraj te nas preko foruma: thev oidforum.freeforums.org

2

Andrej je student osječke „Akademije za primjenjenu umjetnost i dizajn“. Veliki je obožavatelj metal glazbe, Kentaura Miure i njegove mange „Berserk“, kao i roleplay igara poput „Call of Cthulhu“ i „SLA Industries“, sve u svemu, prilično mračan tip. Nedavno je službeno sudjelovao na godišnjoj izložbi s voje Akademije, a naslovnicu (i dva stripa) za fanzin napravio je po našoj isključivoj zamolbi. Ako još niste čuli za njega, ovdje imate priliku baciti oko na neke od njegovih radova, za sve ostalo posjetite dolje na vedenu stranicu.

Premijera petog filma braće Pejić, održana u petak 21. ožujka u Osijeku privukla je veliki broj zainteresiranih ljubitelja sf-a, kao i sve zaljubljenike u domaći film. Iskoristili smo priliku saznati nešto više o tome kako je film nastao i koji su im planovi u bliskoj budućnosti. Priznajem kako sam od samog početka bio privučen ovakvom idejom, da je netko zbilja uspio snimiti film postapokaliptičnog žanra i to u Hrvatskoj. Kako sam i osobno veliki ljubitelj ovakve vrste znanstvene fantastike u bilo kojem njezinom obliku, pojavio sam se na premijeri u kinematografu „Europa“ s još nekoliko prijatelja kojima sam prenio vijest.

Glavnu ulogu u filmu tumači Marko Vrebac > koji je odlično odradio svoj prvi glumački posao. Dok se za vizualne efekte pobrinuo Domagoj Rapčak, koji u filmu tumači čak dvije različite uloge.

Film je u meñuvremenu osvojio nagradu „Zlatna Motor ka“ na domaćem festivalu trash filma 2007. godine. Za scenarij i priču pobrinuo se Luka Pejić, dok je sam proces snimanja i režije preuzeo Krešimir. Obojica su do sada zajedno napravili pet igranih filmova i tri dokumentarna. „Civilizacija propasti“ zapravo ima vrlo zanimljiv zaplet; u bliskoj budućnosti svijet je opustošen nuklearnim ratom i preživjeli su okupljeni u tzv. sektore, jedina preostala područja na planeti koja nisu zahvaćena radioaktivnim oblacima. Kako je riječ o malom broju populacije, većina tih sektora je opkoljena i pod stalnom prijetnjom čudovišnih mutanata iz obližnjih ruševina nekada velikih gradova. Glavni junak, zagonetni „X“ dolazi u jedan od sektora nakon preživjelog sukoba u kojem je zaradio ozljedu od koje je i sam postao jedan od zaraženih i samo je pitanje vremena kad će mutacija zahvatiti njegov organizam. Kako je sektor sve više izložen konstantnim napadima, X dobiva ponudu koju ne može odbiti: mora zaustaviti lokalne mutante u zamjenu za lijek koji će spriječiti njegovo izobličenje. U filmu se jasno vidi utjecaj drugih sličnih klasika ovog žanra, pa tako i legendarnog serijala „Fallout“, računalne igre iz '98. američke izdavačke kuće „Interplay“, čiji soundtrack čini prepoznatljivu zvučnu podlogu i za ovaj film. Za najveći dio filma, vizualne efekte, pobrinuo se Domagoj Rapčak, inače student Engleskog

6

jezika i povijesti iz Osijeka, koji se takoñer bavi i crtanjem stripova (njegove radove možete vidjeti na stranicama: dom igorgon.deviantart.com, gdje se takoñer vidi i plakat za film). „Samo snimanje filma trajalo je mjesec dana, ostalih sedam mjeseci samo s mo radili na postprodukciji. U početku sam razmišljao o maketi sektora, ali zbog Domagoja i njegovih sposobnosti, jednostavno nije bilo potrebe.“ – rekao je Krešimir i takoñer dodao – „film smo snimali s budžetom od dvije tisuće kuna. Imali s mo sponzore koji su nam donirali potrebni mater ijal i prostor za snimanje na zemljištu u Višnjevcu“. Domagoj je takoñer, nedavno imao i izložbu vlastitih radova u caffe baru S.Co.Bar u Osijeku, istom lokalu gdje je održan i after-party nakon premijere „ Civilizacije propasti“. Tko su zapravo braća Pejić? Priznajem da pripadam skupini ljudi koji do prije ovog filma nikada nisu niti čuli za braću Pejić, zbog toga smo odmah iskor istili priliku saznati malo više o njima, njihovom radu i planovima u skoroj budućnosti za vrijeme proslave premijere filma u već gorenavedenom lokalu.

Luka i Krešimir Pej ić > za v rijeme proslave premij ere

Krešimir i Luka, inače bratići, mladi su filmaši iz osječkog predgraña. Fascinacija filmom potaknula ih je da s kamerom u ruci započnu stvaranje vlastitih filmskih uradaka. Sve je počelo dokumentarnim filmovima anketnog tipa, u kojima su Krešo i Luka ispitivali ljude na ulici (uglavnom starije od 65 godina), o izvanzemaljcima, kloniranju i s mislu života. Osim toga, snimili su i biografski film o svom djedu Petru. Prvi film pod nazivom ''Talent Irw ina Wilkinsona'' snimili su početkom 2005. godine, s namjerom da ga pošalju na jedan od filmskih festivala. Sedmominutni nijemi crno-bijeli art-film, sudjelovao je na Reviji A materskog Filma u Zagrebu i kao takav označio je početak filmskog stvaralaštva ekipe iz Osijeka. Nakon nekoliko mjeseci, braća Pejić su snimili sljedeći film, nazvan ''Ravno u Oči''. Pod utjecajem Tarantina, Luka je napisao scenarij za prvi akcijski film braće Pejić. S obzirom da je ''Irw in'' bio nijemi film, u ''Ravno u Oči'' glumci su po prvi put progovorili. Plastični pištolji prikupljeni od klin aca iz ulice, poluprazne bočice kečapa, Josipovačka pustara, benzinska postaja, Krešin Golf i podrum dida Pere postali su zaštitni znakovi ovog filma. Za montažu je još jednom bio zadužen Marin Balajić. Potom je slijedio horor ''Tata Mutant'', većim dijelom snimljen u Krešinom podrumu i višnjevačkoj šumi, gdje se sada nalazi autocesta. Radnja smještena u Karpatskoj dolini s kraja 19. stoljeća, prati eksperimente doktora Rutherforda i njegovog debilnog brata Vladimira. Za šminku se pobrinila Krešina zaručnica Afrodita, a zahvaljujući osječkom HNK, braća Pejić su mogli eksperimentirati i s bradama i br kovima svojih likova. Tada su se Krešo i Luka konačno prihvatili i montaže samog filma. Na prvom Trash Film Festivalu u Varaždinu 2006. godine, ''Tata Mutant'' je bio nominiran u kategoriji za najbolji horor, a istom je prigodom i ''Ravno u Oči'' nominiran za najbolji akcijski film. Tomislav Tomić, inače glavni lik gotovo svih filmova braće Pejić, tako je postao prepoznatljivo lice i prava zvijezda trash-filma. Uz njega, u istim su 7

filmovima glumili Lukini prijatelji iz srednje škole i Krešini prijatelji. „Ovo nam je već peti film po redu, a imamo i tri dokumentarca. Snimamo sve što nam se sviña, biografske drame, noir thrillere, akcijske filmove, nemamo nekih posebnih žanrovskih okvira kojih se držimo. Snimili s mo i jedan film za De Nirov festival, ali ideja nije uspjela budući da je festival bio rezerviran isključivo za Američke autore.“ – rekao je Krešimir – „mogli bi snimiti još koji film, ali takve planove imam najranije za osam mjeseci. Sada s mo već dobili i neke druge ponude i poslovne prijedloge za snimanje video spotova“. Naravno, budući da su obojica veliki zaljubljenici u filmsku industriju i umjetnost, najviše ih pogaña činjenica kako je u Osijeku otvoreno vrlo malo mogućnosti za daljnji napredak i motiviranje mladih da im se pridruže, pa s toga odlučuju učiniti i nešto po tom pitanju: „ Planiramo obojica organizirati nevladinu udrugu za poticaj mladih filmskih umjetnika, naći nekakav prostor gdje bi se svi istomišljenici mogli okupiti, voditi radionice i slično. Takoñer planiramo stvoriti filmski festival u Osijeku koji bi se održavao jednom godišnje i služio kao promoviranje novih mladih umjetnika.“ – odlična ideja koju svakako pozdravljamo. Iz potpuno neslužbenih izvora, uspjeli smo iskopati nekoliko informacija vezanih za njihov najnoviji filmski projekt. Riječ je o horror filmu pod radnim naslovom „ Motel Zlo“ koji je prije nekoliko tjedana u debeloj fazi predprodukcije. Ponavljam kako su ove informacije ipak, za sada samo glasine i nisu službeno potvrñene, preostaje nam samo čekati. Ako vas zanimaju dosadašnji radovi i budući projekti braće Pejić, posjetite njihovu službenu w eb stranicu na adresi: pejicbros.awardspace.com.

Hrvatska publika imala je priliku upoznati se s djelima Richarda Morgana još prije godinu dana kada je njegov roman „Digitalni Ugljik“ objavljen u izdanju zagrebačkog Algoritma. Ove godine prilikom svog tjednog posjeta Hrvatskoj, gostovao je na Sferakonu, te u gradovima; Osijeku,Varaždinu i Puli. Kakva su bila naša iskustva s ovim najupečatljivijim znanstveno-fantastičnim piscem u posljednjih par godina saznajte u sljedećim redovima. Promocija kojoj s mo prisustvovali bila je održana 24. travnja u Osijeku u prostorijama Gradske kavane jedne tople sparne večeri. Na naše iznenañenje, cijeli dogañaj popratilo je samo deset ljudi, od kojih je svega troje ili četvero uopće i pročitalo bilo koje Morganovo djelo. No bez obzira na to, moramo priznati kako je atmosfera bila i više nego ugodna (samim time što smo dobili priliku postavljati mnoštvo pitanja, ali o tome malo kasnije). Nažalost iz uvodne rasprave koju je vodio Neven Antičević, nismo uspjeli saznati detalje o skorom i obećanom izlasku druga dva nastavka trilogije o Takeshi Kovacsu „Broken Angels“ i „Woken Furies“, kojih isto tako nema u Algoritmovoj brošuri najavljenih knjiga za ovu godinu. S obzirom na činjenicu kako se fantasy žanr u Hrvatskoj puno bolje prodaje, nekako s mo skeptični da će te knjige skoro ugledati svjetlost dana u nekoj bliskoj budućnosti.

8

Osim navedenog, dio rasprave odnosio se i na Richardov najnoviji roman „ The Steel Remains“ zanimljiv crossover iz meñu fantasya i noir žanra (koji u trenutku pisanja ovog teksta upravo izlazi u tisak Britanske izdavačke kuće Gollanz) i sf romana „Black Man“ kojim je autor isprobao jedan potpuno novi pristup društvu, okolini i znanstvenoj fantastici općenito. To bi bilo otprilike dosta za uvod, krenimo sada na onaj najzanimljiviji dio večeri. Prenosimo vam sve ono što smo uspjeli zabilježiti. Jedan dio citata je iz uvodnog razgovora izmeñu Morgana i Nevena, a drugi iz naših pitanja koja smo mu postavljali.

O MENTALNOM PROCESU PISANJA

„Iskreno, nema odgovor na to pitanje. Kada pišem nemam puno ideja o završetku ili o zapletu romana. Obično počinjem s jednom scenom ili razgovorom iz meñu likova, nakon nekoliko stranica razmišljam kako dalje. Kada opišem jednu situaciju koja se dogodi moram smisliti pozadinu te radnje. Nemam nikakvih unaprijed pripremljenih zapisa ili natuknica sa strane, većina onoga što napišem proizvod je trenutne inspiracije. Kada pišem, pišem tako da koristim vrlo malo detalja pri opisivanju, zapravo u neku ruku hvatam fotografije budućnosti koju zamišljam, a sve ostalo prepuštam čitatelju i njegovoj mašti. Svaka knjiga koju napišem potpuno je drugačija od prethodne; po priči i po stilu pisanja. Black Man je potpuno drugačiji roman od serijala o Kovacsu, ali se zna dogoditi da čitatelji vide povezanost.“

O NASILJU U ROMANIMA „Radnja Black Mana se odvija na Marsu, gdje nema nikakve kontrole od strane vlade, i gdje većina stanovnika proizvodi high-tech opremu, koja je zatim dalje distribuirana. Jedan čitatelj je u svemu tome primjetio povezanost s Kovacsevim serijalom, pitao me nije li zapravo riječ o trgovini iste tehnologije koja se spominje u trilogiji? Odgovorio sam mu da je, ali zapravo, istina je da je to u potpunosti bila njegova ideja, ne moja. Kad sam imao četrnaest ili petnaest godina, imao sam prijatelja u Francuskoj koji se prezivao Kovacs, bio je sin Stefana Kovacsa, u to vrijeme Mañarske nogometne zvijezde, koji je oženio Francuskinju. Kad sam pisao roman, japanska kultura bila je vrlo popularna i utjecajna u Londonu i Takeshi je jedno uobičajeno japansko ime. Kad sam razmišljao o imenu glavnog lika za Digitalni Ugljik, jednostavno sam ih spojio, a tehnološki svijet s Japanskom tehnologijom i istočno-europskom radnom snagom samo je način na koji sam ga objasnio. Lako bih mogao usporediti Digitalni Ugljik i Black Mana; niti u jednom od tih romana kraj nije ispao onakav kakvim sam ga zamislio. U Digitalnom Ugljiku sam uspio dobiti nešto približno svojoj originalnoj ideji, ali u Black Manu završio sam s nečim potpuno drugačijim od onoga što sam planirao. Uvijek mi je cilj da moji likovi imaju svoj vlastiti život, ali oni jednostavno nikad ne rade ono što ja od njih želim. To mi se dogodilo u oba romana i smatram da je to ok. Obično pišem o onome što me muči i pisanje romana je kao da idete u šetnju sa svojim likovima. Smatram da, ako ste dobar pisac, dosta toga dolazi podsvjesno. Kada ne pišem bavim se penjanjem, najbolja stvar je u tome što, dok se penjete razmišljate o tome, ali dok razmišljate shvatite da ste to već učinili. Takav je i slučaj s pisanjem, jednostavno nemam pojma kako sam to završio. Tako je teško odgovoriti na pitanje: kako pišeš? “

9

„Pa, prije svega, ja nisam nasilan čovjek. Pr ije nego sam se počeo baviti pisanjem bio sam profesor Engleskog jezika punih četrnaest godina, a da bi bio profesor moraš biti dobar. Uvijek se trudim svojim učenicima potaknuti neko zanimanje za ono što pričam i nerijetko me prihvate. Onog trenutka kada im prestajem biti zanimljiv ili primjetim da nemaju nikakvog interesa za ono što im pokušavam prenijeti jednostavno pobjegnem. Ali jednostavno, koliko god se zapravo trudili i ulagali volje u svoje učenike, uvijek se tu i tamo pojavi nekakav seronja da vam zagorčava život, mogu slobodno reći da je nasilje u mojim romanima u neku ruku izbacivanje vlastitih negativnih emocija koje imam prema osobama koje me frustriraju, a mnogi učenici takvo nešto i zaslužuju. Naravno, nikada nisam predavao u osnovnoj školi, jer jednostavno nemam hrabrosti za takvo nešto. Ako malo bolje pogledate, ima mnogo političara koji su tamo vani u javnosti i jednostavno tako traže metak da ih pogodi. Političari su do sada učinili toliko zla s objašnjenjima da je to sve politika, da svijet tako funkcionira i da je život jednostavno takav. Kovacs je čovjek koji je takvima jedno upozorenje, on je avatar svih onih osjećaja potlačenih kojemu je dosta svog tog sranja u kojemu živi i sada je jednostavno izvan kontrole. On mrzi moć i mrzi ljude koji je posjeduju, ono što je u njemu, je zapravo jedna razarajuća demonska sila koja traži osvetu. Ako ste moćan i korumpiran političar, kad-tad jednog dana on će doći po vas, a onda vam ništa na ovom svijetu neće pomoći.“

O PRELASKU SA SF-A NA FANTASY „Čitao sam mnogo fantasy-a dok sam bio klinac i oduvijek sam ga volio. Jednom kad mi su mi romani počeli biti objavljivani, odlučio sam uzeti neke elemente znanstvene-fantastike i pokušati ih uvesti u koncept fantazije. Obrnuti proces je već ranije učinjen u tzv. Urban-fantasyu pa mi je palo na pamet pitanje: zašto ne bih napravio nešto suprotno? Ako je stvar upalila u jednom smjeru, žašto ne bi i u drugom? I tako sam napravio par skica svojih likova i dao ih na pregled svome uredniku, on ih je pročitao i samo me upitao: koliko knjiga? Iskreno, nisam niti raz mišljao o mogućim nastavcima,ali on je bio uporan, samo je ponavljao pitanje: koliko knjiga? Na što sam i ja odgovorio jednim nesigurnim pitanjem: tri? Odmah nakon toga dobio sam novi ugovor. Pisanje jednog noir fantasya je za mene bilo zabavno, ali istovremeno je teško za opisati. U ovom romanu nema heroja koji spašavaju djeve u nevolji ili časnih vojnika, niti prekrasnih dvoraca. Ovdje je riječ o post-ratnom razdoblju u razorenim gradovima i opustošenoj zemlji. Likovi su ratni veterani s post-traumatskim stresom i narkomani, čiji su životi ispunjeni velikom i herojskom prošlošću i sada nemaju ništa, niti ikoga zapravo zanima kako im je bilo. Osim toga, bio sam se zapitao kako bi uistinu bilo živjeti u jednom fantasy svijetu? Kad bi vas stvarno natjerali da nekoga ubijete, s čime bi ste to radije učinili?

10

Pištoljem ili sjekirom? Koji je od ta dva načina brutalniji i bolniji? Koji je od njih humaniji? U mom fantasy romanu nema masovnih bitaka, nema borbi na otvorenome, ima mnogo borbe u mračnim ulicama, izdaje i zabijanja noževa u leña. Jednostavno, bilo je vrlo zabavno napadati cijeli taj koncept. “ O ROMANU BLACK MAN „Glavni junak, ili bolje rečeno antijunak je vrlo sličan Kovacsu sudeći prema njegovom načinu razmišljanja itd. Ali je vrijeme radnje mnogo bliže današnjem, oko stotinu godina od danas. Osnovna ideja je genetika izvan kontrole i mijenjanju ljudi u psihološkom smislu, točnije mijenjanje njihova ponašanja, tako da su npr. žene više orjentirane kao seksualni objekti itd. Takoñer ima onih koji su više nasilni, kao i onih bez manjka suosjećanja. Mi živimo u socijalnim kontaktima i ljudi zapravo nisu toliko nasilna bića. Za primjer, pogledajmo agrikulturu u srednjem vijeku, to nam se čini kao kulturološki skok, ali ako pogledamo kosture, vidimo da su životi tih ljudi bili mnogo teži nego danas. Politika je bila bliža fašističkom režimu i robovlasništvu. Cijeli mit o Edenu je jedna dobra usporedba o kulturološkom skoku ili padu, kako već hoćete. Ljudi su inače dobri kad je riječ o meñusobnoj suradnji, dobro reagiraju na zapovijedi. Opet, svaka mitologija ima vještice. Riječ je o outsiderima, onima koji su zli u očima kulture, tamo gdje nema zakona zajednica se sama riješava onih koji su od nje različiti. “

„Samo za primjer mogu usporediti dresiranje vukova da bi od njih na kraju dobili čovjekova najboljeg prijatelja – psa, nigdje nema jasnije psihološke promjene. Ista stvar se dogaña i u romanu Black Man. Zapadni svijet postaje civiliziraniji nego onaj od prije tisuću godina, sv i oni outsideri završavaju izbrisani ili izdresirani za prilagodbu u novom svijetu. Ali kako zajednica postaje civiliziranija i manje nasilna, ponestaje joj vojnika koji bi se brinuli za sigurnost i opstanak takvog svijeta, tako da su ih prisiljeni uzgajati. Ali da bi mogli uzgojiti takvu vrstu ljudi, trebaju pronaći onaj gen divljaštva koji su se toliko trudili izbaciti. Jednom kada pronañu i uzgoje takvu vrstu, javlja se problem – ti ljudi su izabrani upravo zbog toga, jer se ne pokoravaju nikakvim naredbama, a takva situacija se mora kontrolirati za opstanak kulture. To je priča o nekoliko ljudi koji su promijenjeni prije te regulacije. Riječ je o jedanom neredu koji više nitko ne zna riješiti, društvo se samo nada da će ta vrsta izumrijeti ili nestati.“

„Kad god netko spominje napredak tehnologije, često se postavlja i pitanje o ljudskoj evoluciji. Ono što rijetko tko shvaća jest da evolucija nije samo napredak; ona je zapravo prilagodba okolišu. Naša evolucija može ići u bilo kojem smjeru, dobrom ili lošem. “

O INSPIRACIJI I IDEJAMA „Ideja za moju prvu knjiga je proizašla iz jednog razgovora s budistom. Pričali s mo o kar mi i o tome kako ti je život danas usran zbog toga što si u onom prošlom vjerovatno bio govno. Ali opet, moje razmišljanje je da takva kazna baš i nije fer, jer koja je njena svrha ako nemaš nikakvog sjećanja na prošli život, ako ne znaš zbog čega trenutno ispaštaš, zašto bi uopće bio kažnjen? Rekao mi je kako za takvo razmišljanje moram imati vjere. Tu mi se počelo vrtjeti jedno pitanje po glavi: možeš li biti kriv za nešto što je tvoja ranija kopija učinila? To je bila početna ideja za roman Digitalni Ugljik, upravo zbog toga je r iječ o pohranjivanju ljudske memorije.

O T EHNOLOGIJI „Tehnologija uvijek zastrašujuća onda kad je nova, posebno starijim osobama. Ipak, vrlo sam optimističan kad je riječ o njoj. Mlañim generacijama koje dolaze neće biti toliko zastrašujuća, lakše će ju prihvatiti nego mi sami, pogledajte samo današnje klince kako se snalaze s računalima i kako brzo uče raditi na njima. Moguće je da je upravo takav brz tehnološki napredak razlog zbog kojeg ljudi u današnje vrijeme čitaju sve manje i manje znanstvene fantastike. Sjeća li se itko Zvjezdanih Staza i kapetana Kirka? Pogledajte ovu malu stvar, mobitel. Nije li ovo isti onakav ureñaj kakav su oni kor istili u seriji da bi meñusobno komunicirali? Jedina je razlika što Kirk s tricoderom nikada nije mogao hvatati fotografije poput nas danas. Mi trenutno živimo u onome što je prije samo par godina bila znanstvena fantastika, dok smislite nekakvu ideju i dok napišete knjigu, ona je već vani u svakodnevnoj uporabi. Osobno smatram da biotehnologija ima velike mogućnosti da kontrolira ljude vrlo lagano. I tu možemo očekivati sljedeće veliko otkriće.“

11

Mislim da bi svaka fikcija trebala biti o ljudima, ako nije, onda nije zanimljiva, zašto bi nam bilo stalo? Znanstvena fantastika nije o tehnologiji, već o njenoj implementaciji. Pogledajte za primjer, roman 20000 milja pod morem, to nije knjiga o podmornici, to je knjiga o njenom kapetanu i posadi, o ljudima koji su zatočeni na njoj. Smatram da ako ste dobar pisac, a ja volim misliti da jesam, da bi ste trebali pisati uvijek o ljudima, tehnolog ija je samo još jedan dodatni alat koji možete iskoristiti. Osobno sam zainteresiran za tehnologiju dokle god ona opisuje ljude. Digitalni Ugljik je knjiga o ljudima koji žive u teškim vremenima. Ako pogledamo Shakespearea vidjet ćemo da se ljudi nisu promjenili ni nakon pet stotina godina. “

O VLASTITOM RADU I BUDUĆIM PROJEKTIMA „Kad je Digitalni Ugljik tek izašao na police, prodano je oko šezdeset tisuća kopija u Velikoj Britaniji i oko sedamdeset tisuća kopija u Sjedinjenim Državama. Opcija za snimanje filma mi

je ponuñena u veljači 2002. godine; dao sam okaz iste godine u studenom. Jednom kad sam dobio novac samo sam nastavio pisati oko pet ili šest knjiga. Nisam postao rastrošan niti kupovao skupe automobile i veliku kuću, a jednostavno sam prestar za drogu i kurve. To što sam došao do novca samo mi je otvorilo mogućnosti da u životu radim ono što želim. To se lako može vidjeti ako pročitate više mojih knjiga, svaka je drugačija. Svaka knjiga o Takeshi Kovacsu je na svoj način posebna i drugačija od prethodne. Prva je zapravo detektivska noir priča, druga je avanturistički roman, a treća je neka vrsta povijesnog dokumenta. Oni čitatelji koji obožavaju serijal o Kovacsu, sigurno neće biti oduševljeni Black Manom; stilovi pisanja i radnja su u potpunosti drugačiji. Ne bih mogao tako pisati bez novca, morao bih raditi novije kopije starijih romana. Sada sam napisao fantasy, a Black Man skoro da i nije znanstveno fantastični roman. Ta nezavisnost mi daje odreñenu slobodu i onda je moje pisanje iskreno. Svaki pisac bira svoje vlastite dužnosti kao umjetnika. Iako su moji romani prepuni krvi i nasilja, moj glavni cilj je prije svega suosjećajnost. Bez obzira na nasilje koje bacim na njih, cilj mi je da čitatelji shvate da ih s druge strane ipak gleda ljudsko biće, a ne nekakva bezosjećajna životinja. Sam pisac kao individualac nije nikada ništa posebno, ali skupina takvih može uistinu utjecati na društvo. Uzmite primjer jedne male kapljice vode koja pada na kamen, ona sama ne može na njemu ništa promjeniti, ali opet svi znamo da konstantno kapanje vode može izdubiti rupu u kamenu ili ga razbiti, takva je i usporedba s piscima bilo kojeg žanra. Umjetnici su mnogo puta promjenili tijek povijesti i načine raz mišljanja jedne mase, ali samo ako su djelovali kao pokret, ne kao individualci. Nekoliko puta su me pitali kakvih knjiga još planiram napisati? Hoću li početi pisati neke druge žanrove? Istina je da pišem različite knjige i različite žanrove, npr. jako mi dobro idu kriminalističke priče, premda ih ja uvijek spajam sa znanstvenom fantastikom, a sada i s fantasyem. “

12

„Kada sam se prvi puta dogovarao sa svojim urednikom, dogovorili smo se da će Digitalni ugljik biti objavljen u dvije verzije, kao sf roman i kao krimić. Onih šezdeset tisuća kopija sf verzije bilo je odmah rasprodano, dok se onih deset tisuća krimića još uvijek bezuspješno pokušava prodati. Imam mnogo ideja za krimi romane, ali trenutno nisam toliko zainteresiran za proširenje publike. Pišem prije svega zbog sebe, dobre knjige su uvijek one koje autori pišu zbog sebe, jer su iskrene, a čitatelji vole takve stvari. Ipak, to ne znači da će se moje knjige svidjeti ljubiteljima krimića. Obično kada vide da je r iječ o dvadest petom stoljeću, izbace knjigu iz ruke kao da posjeduje neku zaraznu bolest. Nisam siguran da ću ikada više napisati još jedan nastavak o Takeshiu Kovacsu, ponekad dobijem pokoju ideju, razmislim o njoj i zapišem ju sa strane i ostavim za kasnije. Stari kurvin sin mi nedostaje ponekad baš kao i mojim čitateljima i ako mu se ikada budem vratio to će biti kada budem bio stariji, sada želim pisati drugačije stvari i sprobati nove. “

I NEŠTO ZA KRAJ Nakon Osijeka, Richard se zaputio u Zagreb gdje je gostovao na Sferakonu, kako saznajemo odmah nakon Hrvatske otišao je u Veliku Britaniju na dodjelu „Arthur C. Clarke“ nagrade za književnost. Svoje vlastite dojmove o Hrvatskoj napisao je i objavio na svojoj službenoj w eb stranici: www.richardkm organ.com na kojoj možete pratiti mnoge novosti o njegovom radu, kao i nekoliko zanimljivih eseja. Ovom pr ilikom mu se zahvaljujemo na posjetu i vremenu kojeg je podijelio s nama i želimo mu mnogo uspjeha u godinama koje dolaze.

Prošlo je skoro jedno cijelo desetljeće, otkako smo se svi mi uvukli u Blizzardovu epsku priču o sukobu triju legendarnih rasa i njihovom iscrpljujućem ratu do meñusobnog istrebljenja. Od tada, ova igra je još uvijek najbolji proizvod svoga žanra bez ikakve dostojne konkurencije. Starcraft je jedina igra u povijesti gamming industrije koja se toliko dugo aktivno održala na tržištu, i što je nabolje, još uvijek vas uspijeva ugodno iznenaditi nakon toliko vremena. Uspjeh originalnog Starcrafta i njegove službene Brood War ekspanzije je u odnosu na ostale igre jednostavno nemjerljiv. Ipak, unatoč svim statistikama, bilo kakve nade za skori nastavak lagano su potonule… sve do prije par mjeseci, dok nis mo ugledali marinca Tychusa kako izgovara riječi: «Hell it's about time!» Koji tjedan kasnije, u Koreji je uslijedio prvi prikaz video prezentacije Starcrafta 2 s punih pola sata gameplaya. Cijela stvar je postala službena, Starcraft 2 izlazi već idućeg proljeća.

NASTAVAK SAGE

Priča Starcrafta 2 se nastavlja točno tamo gdje je stao Brood War.

13

«Da bi se isticali, ne možete samo ispričati priču. Morate ju ispričati dobro.» - rekao je Nick Carpenter, Blizzardov glavni kinematograf . Dobar komad priče će se otkrivati preko in-game animacija, ali neki ključni dijelovi, će ipak biti prikazani u klasičnom kinematografskom izdanju, baš kao što je to bio i slučaj s prvim Starcraftom. «Ideja da prebacimo stvaranje običnog marinca u kinematografski teaser mi se motala po glavi još od originalnog Starcrafta. Kada kliknete na tu tipku da izgradite marinca, što to zapravo znači? Zapravo, prikazivanje izgradnje marinca vam pokazuje kako u Starcraft svemiru, čak i nešto tako normalno i uobičajeno može imati jedan epski osjećaj.»

Svi razvojni timovi unutar Blizzarda usko surañuju na igri, tako da se rezultat priče neće vidjeti samo u animacijama, već i u cjelokupnom dizajnu. Brood War je uvelike promijenio samu priču u odnosu na original, i osjetit će se odreñene posljedice unutar svake od zaraćenih strana. Najbolji primjer su jedinice Protossa, koje su doživjele najveće promjene, budući da su se nakon uništenja svog matičnog svijeta, bili prisiljeni prilagoditi okolini. Tako da je za sada poznato oko dvanaest novih jedinica i tri nove grañevine, od kojih svaka ima odreñene prednosti i mane. Da stvar bude još bolja, skoro svaka poznata jedinica, u novom je Starcraftu doživjela poneko poboljšanje. Sličan preobražaj su doživjeli i Terrani s pet novih jedinica, dok za sada jedino Zergovi ostaju neotkriveni misterij (tek je nedavno otkr iven prvi službeni trailer kao i tri jedinice). Za očekivati je da će se dizajn grañevina i jedinica do izlaska igre još promijeniti, jer je prije svega bitna njihova uravnoteženost, to je onaj ključni element koji je prvi Starcraft učinio onim što jest.

GAMEPLAY Ono što Starcraft razlikuje od svim ostalih RTS naslova s kojima se susrećemo jest njegov gameplay. Nema nikakve svrhe ako igra izgleda prekrasno ili ako možemo promatrati najsitnije komadiće metala kako se odbijaju o kamene stijene dok krv neprijatelja prska po zidovima, ako sve to promatrate u tri framea po minuti s pet jedinica na četvrtini otkrivene mape, ili ako se svaka misija može završiti bez problema kada nagomilamo svoje najjače jedinice i krenemo u osvajački pohod na neprijateljsku bazu.

Koliko je poznato, Starcraft 2 pokreću tri enginea od kojih je jedan i Havok, poznat po svojoj realnoj fizici u računalnim igrama. Njegove mogućnosti se vrlo dobro vide u dva video demoa koja je Blizzard izbacio u javnost. .

14

Krhotine uništenih grañevina ili masivnih jedinica, uredno se odbijaju od okoliša ili klize preko pristupnih rampi. Jedan od najljepših pr imjera je onaj, gdje rakete sa obrambenih tornjeva uspore unutar vremenskog mjehura kojeg izazove Protosski matični brod. Nakon što se mjehur zatvori, rakete neoštećene padaju na tlo sudarajući se jedna o drugu bez eksplozije. Cijela igra vrvi mnoštvom takvih zgodnih detalja. Pozadine na svakoj mapi su posebno animirane, pružajući igračima odličnu atmosferu.

Najbolje u svemu, je to što s mo u Starcraftu navikli na masovne makljaže, gdje krv teče u potocima i gdje doslovno možemo iskusiti prave epske bitke ne baš tako skromnih proporcija. I to je još jedna stvar gdje su se programeri držali originala. Starcraft 2 će takoñer podržavati veliki broj jedinica na bojnom polju, kao i izgradnju velikih ar mija. Takoñer, još jedna promjena je i u tome što više nećemo biti ograničeni na selektiranje od samo dvanaest vojnika po skupini, već je i taj broj povećan, kao što se može vidjeti u službenom multiplayer demo-u sa Terranima.

MULTIPLAYER

Zašto je sve to toliko bitno? Pa, vjerovali ili ne, mnoge od jedinica, pa čak i grañevina u Starcraftu 2 su prilagoñene ovim taktikama, tako se, primjerice, supply depot uvlači u zemlju kada vaše jedinice prelaze preko njega. Reaper-i su nova vrsta lako potrošnih marinaca koji mogu preskakati prepreke terena i u vrlo malo vremena izazvati teške gubitke u centru neprijateljske baze. Ovakvih primjera ima na bacanje.

Tijekom posljednjih godina Korejanci su Starcraft multiplayer, od obične igre pretvorili u profesionalni sport koji donosi popriličnu sumu novaca i slave. Razumljivo je s toga, da je ovo bio dovoljan razlog da Blizzard napravi novi nastavak Starcrafta. Ali to nije ono na što bih htio skrenuti pažnju, iako je bitno da bih objasnio kakav je koncept novog multiplayera. Godine i godine igranja jedne igre stvorile su mnoge različite strategije kojima se igrači služe da bi protivnicima zagorčali živote. Jedan od primjera je korištenje grañevina kao obrambene zidine (najčešće supply depot ), i mobilnih Terranskih zgrada kao vrata kroz koja možete propuštati svoje jedinice, dok nepr ijatelj pokušava uništiti jednu masivnu strukturu na koju troši dragocjeno vrijeme. To je tek jedan od primjera, neki od igrača idu čak toliko daleko da proučavaju ljudsku psihologiju, kako bi lakše iscrpili protivnika konstantnim i iscrpljujućim napadima dok na kraju ne ostane bez resursa ili ne odustane.

15

Još jedna bitna stvar vezana uz multiplayer Starcrafta 2 je i podrška za BattleNet . Naime, svima je jasno kako je World of Warcraft Blizzardu omogućio astronomsku zaradu tijekom posljednje dvije godine. Za sada se samo spominju neke posebne opcije koje razvojni tim planira ubaciti u novi multiplayer, kao što je npr. voñenje heroja što je slučaj s Warcraftom 3: The Frozen Trone ekspanzijom. Vrlo je lako moguće da ni BattleNet više ne bude besplatan za Starcraft 2, ali to će samo vrijeme pokazati.

SC2 EDITOR

Još jedan od zanimljivih dodataka koje možemo očekivati uz Starcraft 2 je i potpuni set alata za pravljenje vlastitih mapa, in-game animacija i vlastitih misija. SC2 Editor će koristiti poseban jezik sličan C-u za pisanje vlastitih misija, kako bi korisnicima omogućio potpunu kontrolu nad svakom pojedinosti mape koju prave. Takoñer će u paket biti uključen i standardni program za modeliranje mapa, za kojeg vam neće biti potrebno poznavanje bilo kojeg od programskih jezika. «Naš plan je da sve alate koje mi koristimo, omogućimo i igračima zajedno sa Starcraftom 2. Uvijek je bila naša tradicija da pošaljemo i editore uz naše igre, i ja mislim da to mnogo pridonosi uspjehu i dugovječnosti igara, kao što su Warcraft 3 i originalni Starcraft. Vrlo smo uzbuñeni da vidimo što će napraviti s njima.» Nick Carpenter.

16

Kao što sam već ranije naveo, Starcraft 2 izlazi idućeg proljeća (točnije, bio je najavljen za svibanj ove godine) iako je moguće da će uslijediti neki sitni pomaci. Još uvijek je nepoznata minimalna konfiguracija potrebna za optimalno igranje. Sve dodatne službene informacije vezane uz novi nastavak Starcrafta, kao i video materijale, možete pratiti na sljedećim w eb stranicama: http://www.starcraft2.com http://www.blizzard.com http://www.battle.net

Prošlo je preko dvadeset godina kako je objavljen kontraverzni znanstveno fantastični roman «Neuromancer» američko-kanadskog pisca Williama Gibsona. Od tada se žanr znanstvene fantastike promijenio u cijelosti. Što god mislili ili čuli o cyberpunku, riječ je zbilja o kompleksnom književnom i kulturološkom pokretu koji je zahvatio svijet osamdesetih godina prošlog stoljeća i čiji snažan utjecaj osjećamo i danas.

UVOD Sociolog Peter Berger jednom je primijetio da povijest rijetko teče bez iznenañenja. Pretpostavlja se da ljudi koji su živjeli nekoliko desetljeća prije renesanse nisu mogli predvidjeti njenu pojavu. To uvjerenje, da je nešto posve novo već iza ugla, da čovječanstvo još uvijek ima otvorenu budućnost, jedno je od uvjerenja koja propituje postmoderna teorija svojim napadima na modernističke metapripovijesti napretka i «novoga». U svom ekstremnom obliku, ta postmoderna osjetljivost vodi pesimizmu, pretpostavljajući da u igri više nema novih poteza i da se suočavamo s već viñenom (ili 17

već proživljenom) budućnošću koja se već dogodila. Za jedne, cyberpunk nije ništa drugo do jedan od postmodernističkih s mjerova književnosti, dok je za druge, cyberpunk proboj tih granica i ponovno oživljavanje utopijskih poriva, a sve to prate osjećajem da s mo na rubu potpuno novog, preustrojenog svijeta koji ima vrlo malo veze s našim ranijim spekulacijama. Pojam cyberpunk prvi je upotrijebio Bruce Bethke u svojoj kratkoj priči naslovljenoj nikako drugačije nego: «Cyberpunk». Priča je objavljena u izdanju časopisa «Amazing Stories» u studenom 1983. Otad se tim pojmom najlakše opisuju pisci kao što su William Gibson, Pat Cadigan, Bruce Sterling, Lew is Shiner i Greg Bear. Od kada je nastao, ovaj je žanr shvaćen kao koristan mater ijal za razne teorije društva i kulture pri razumijevanju navodnih pomaka prema novoj epohi. Za Fredrica Jamesona, cyberpunk je vrhunski književni izraz, ako već ne postmoderniz ma, onda samog kapitaliz ma. Za Timothya Learya, Gibson je stvorio mitsku podlogu, legendu, srž sljedeće faze evolucije čovjeka. Sandy Stone je 1991. izjavila ka ko Gibsonovo djelo predstavlja crtu razdvajanja iz meñu različitih društvenih epoha temeljenih na različitim

načinima komunikacije. Za Brucea Sterlinga, cyberpunk je književnost koju je moguće sustavno čitati kao teor iju društva i kulture, utoliko što ona ne samo da oslikava «trenutno prepoznatljiv portret modernog usuda», nego i pokazuje «prikriveno podnožje sante leda društvene promjene koja danas s prijetećom gracioznošću klizi po površini kasnog dvadesetog stoljeća. Cyberpunk je na mnogo načina bio točka prekretnica za znanstvenu fantastiku. Sam žanr se u literaturi uvijek razvijao samo na osnovu jedne ideje i potom dalje širio, dok je cyberpunk ponudio pogled iz jednog šireg kuta, tamo gdje se stvari ne mogu razvijati u izolaciji. Uzimajući u obzir više čimbenika koji mogu utjecati na našu budućnost, cyberpunk je otvorio put prema mnogo detaljnijim i preciznijim pogañanjima i sofisticiranijim stilovima pisanja. U daljnjem tekstu saznat ćete kako je ovaj kontraverzni književni stil uspio promijeniti ljudsku kulturu, kako je nastao i kako se razvijao kroz posljednjih dvadeset godina svoga postojanja, ali najprije idemo objasniti što je on uopće.

CYBERPUNK KAO KNJIŽEVNI STIL «Nebo je bilo boje televizora prebačenog na mrtvi kanal.» - William Gibson, Neuromancer (prva rečenica u romanu). Cyberpunk je književni pokret, roñen početkom 80tih godina prošloga stoljeća, koji teži spajanju visoke tehnologije i pop- kulture (bilo da je riječ o mainstreamu ili undergroundu) i slamanju svih postojećih granica iz meñu organskog i umjetnog. Cyberpunk je član žanra fikcije poznatog kao "Hard" ili " Hard Core SF", zbog svog teškog oslanjanja na tehnologiju ili biologiju kao sredstva za pripovijedanje pr iče. Ovakav koncept je prvi puta prikazan svijetu u romanu " Neuromacer" Williama Gibsona, vjerojatno najpoznatije cyberpunk knjige svih vremena. "Cyberpunk literatura, se općenito bavi marginaliziranjem ljudi u tehnološki unaprijeñenim kulturološkim sustavima. U svim cyberpunk pričama, kao i drugim literarnim djelima postoji nekakav sustav koji dominira životima skoro 'prosječnih' ljudi, bilo da je riječ o opresivnoj vladi, fundamentalističkoj religiji ili moćnim korporacijama. Ovi sustavi su

18

poboljšani pomoću odreñenih tehnologija, točnije 'informacijskih tehnologija' (računala, mediji) praveći tako sustav, koji drži sve čimbenike nadohvat ruke unutar samog sebe, još boljim. Nerijetko, takav se tehnološki sustav takoñer proširi i na svoju ljudsku 'komponentu' pomoću moždanih implanta, prostetičkih udova, kloniranih ili genetički modificiranih organa, itd. Sami ljudi postaju dio stroja. To je onaj 'cyber' aspekt cyberpunka. Ipak, u svakom kulturološkom sustavu, uvijek će biti onih koji žive na njegovim marginama, na rubu: kriminalci, odbačeni, vizionari, ili jednostavno oni koji traže slobodu samo za sebe. Cyberpunk literatura se fokusira na takve ljude i na to kako često okreću sustavna tehnološka oruña protiv tog istog sustava. To je onaj 'punk' aspekt cyberpunka..." - Erich Schneider. Objavljivanje Gibsonova " Neuromancera" 1984. je uspostavilo za temelje mnoge važne teoretske postulate koji su se ticali budućnosti kontemplarne kulture. Roñen je "cyberpunk pokret" - evolucija žanra znanstvene fantastike koji uzima prigodne elemente kontemplarnog društva (i njegova teorijska sjecišta),te na temelju njega širi tehnološki napredak današnjice. Svejedno, unatoč svojoj dominantnosti unutar samog sf-a tijekom osamdesetih, konsenzus izmeñu pisaca znanstvene fantastike i kritičara govori kako je cyberpunk danas ugašen. Iako se: Fitting, Hollinger, Mc Caffrey, Dery i drugi cyberpunk pisci i kritičari prepiru oko toga piše li se uopće još danas čisti cyberpunk, postoji odreñena komodifikacija cyberpunk elemenata koji danas čine žanr znanstvene fantastike (ili ono što je Lew is Shiner nazvao "scifi-berpunk"), kao i široko prihvaćeni izraz za opisivanje odreñene vrste kulturoloških proizvoda pronañenih u filmu, glazbi i fikciji općenito. Spoj techno i punk protukultura karakteriziranim pomoću samosvjesnog stila i ideološke pobune, cyberpunk može najbolje biti opisan kao reinterpretacija ljudskog iskustva u medijski dominantnom, informacijski manipuliranom i post-industrijskom razdoblju. Upravo zbog toga što cyberpunk ima tako jednostavne i prepoznatljive karakteristike, s matran je najobičnijom šund literaturom od strane mnogih kritičara. June Deery navodi Istvana CsicseryRonayja koji primjećuje da cyberpunk čitatelju nudi upadljivo maskulinistički svijet nasilnog i seksističkog «gangster-štiha». Lew is Shiner, autor romana «Napušteni gradovi srca» i sam kaže da riječ cyberpunk evocira jednu vrlo ograničavajuću formulu, romani o monolitnim korporacijama kojima se suprotstavljaju nasilni, u kožu odjeveni narkomani s usacima.

Bruce Sterling je u mnogo navrata izjavio kako cyberpunk nije samo znanstvena fantastika umotana u crnu kožu. Iako mnogi kritičari radije naglašavaju kulturne nedostatke žanra, cyberpunk se bavi mnogim filozofskim pitanjima. Kevin Mc Caron se na početku svog eseja «Trupla, životinje, strojevi i lutke» osvrnuo na Descartesa: «O samom tijelu nisam pak ni malo sumnjao, nego sam mislio da odvojito poznajem njegovu narav, koju bih – prema sadašnjem slučaju – da sam je pokušao opisati, ovako objasnio: pod tijelom razumijevam sve ono što se može ograničiti nekim oblikom, odrediti mjestom i tako ispuniti prostor da se iz njega isključuje svako drugo tijelo, koje se može opaziti pogledom, dodirom, sluhom, okusom ili njuhom, isto tako i gibati se na različite načine, ne samo od sebe, nego dodirom nečega drugog: jer sam sudio da tjelesnoj prirodi ne može nikako pripadati snaga da sama sebe, osjeća ili misli…» Descartes, Meditacije I. Ovdje je jasno da Descartes iznosi čvrste argumente koji idu u prilog dihotomiji duh-tijelo, koja je i danas vrlo utjecajna. Osnovnu filozofiju cyberpunka je nemoguće objasniti bez jednog od njegovih najvažnijih pojmova, a to je cyberspace.

CYBERSPACE William Gibson je prvi puta predstavio koncept cyberspacea u Neuromanceru: "Cyberspace... koncenzualna halucinacija koju dnevno iskusi milijarda legitimnih operatera, u svim zemljama,... grafička reprezentacija apstratktnih podataka iz svih bazi u svakom računalu u ljudskom sustavu." Gibson je bio vrlo naivan i neupoznat s računalima i njihovim funkcijama, kada je 1983. na svom mehaničkom pisaćem stroju, pisao o nepostojećoj virtualnoj stvarnosti, ali je vrlo zanimljiva činjenica da takva fluidna i grafička arhitektura postaje sve bliža u računalnoj industriji, i da ide upravo u smjeru kako prikazuje ova Gibsonova vizija. Cyberspace ili kibersvemir doseže danas širu publiku pomoću uvijek širećeg Interneta, točnije pomoću w orld w ide w eba, koji je još uvijek samo primitivni pr ikaz krajolika kakvog je Gibson opisao, ali ipak omogućuje pristup podacima korisnicima širom svijeta. Kako kibernetička oprema bude više dostupna, svijet kakvog je Gibson zamislio postat će vjerojatno mnogo stvarniji (za detaljnije opise i znanstvena dostignuća u digitalnoj telekomunikaciji pročitajte Rheingold-ovu "Virtualnu Stvarnost" i Benediktov 19

"Cyberspace: Prvi koraci"). Najveći potencijal koji nudi cyberspace jest činjenica da tehnologija elektronike omogućava užitak bijega od granica tjelesnog koje su odvojile organsku od anorganske materije. Ovo je moć tj. potencijal koji se nudi cyber-subjektima putem virtualne (prividne) stvarnosti ili cyberspacea. U cyberpunku, subjektivnost može biti stvorena ili osvježena u virtualnoj areni prividne stvarnosti uz pomoć tjelesnih reprezentacija, koje teoretski mogu goniti višestruke pozicije subjekta neodreñene sviješću, ili biti identificirane odreñenom rasom, staležom, ili spolom. Upravo te prekoračene granice definiraju kiborga, čineći ga tako besprijekornim post-modernim konceptom. Kada se ljudi izmiješaju s računalnom tehnologijom u popularnim kulturnim tekstovima, taj proces se ne sastoji samo od dodavanja robotskih proteza na njihova tijela. Ono uključuje transformiranje samog sebe u nešto potpuno novo, kombinirajući tehnologiju s ljudskim identitetom. Iako ljudska subjektivnost nije izgubljena u procesu, ona je ipak, bitno promijenjena. U Gibsonovoj fikciji, tijelo nije ograničeno svojom fizičkom konstrukcijom i kibernetička fuzija nije samo vjerojatnost, već neizbježnost u kojoj je kibernizacija ljudskog oblika sljedeći korak evolucije. Ova tehnološka evolucija je povezana s Gibsonovim umjetnim svemirom, reprezentacijom najnaprednijeg oblika ljudske komunikacije. U Gibsonovim djelima, cyberspace je dio socijalne matrice nastanjene umjetnim inteligencijama i fluidnim reprezentacijama konstrukcija stvarnosti koje mogu primiti oblik pre ma volji svojih dizajnera. I dok se teoretičari poput Bukatmana, Arthura i Marilouise Kroker svañaju oko toga kako se identitet konstrukcije odmiče od tijela, fizičko tijelo je baza identiteta konstrukcije u cyberspaceu većine cyberpunk pripovjedača. Ili kako je sročio Steven Shaviro:"... sve je direktno usañeno u meso. Nema bijega od monstruoznosti tijela, niti od nasilja s kojim je preoblikovano. Jer ne postoji nikakvo izvorno tijelo, nikakvo spontano biće tijela, jer ga društvene sile požmu još na samom početku". Tjelesne figure u arhitekturi Gibsonove virtualne stvarnosti su prikazane pomoću " lutaka" ili " konzolnih kauboja", koji proširuju agenciju hakera, protiv fizičke manifestacije u fluidnoj arhitekturi cyberspacea. Za konzolne kauboje koji poznaju neograničenost cyberspacea, tijelo je tek samo " meso".

Idealizirano virtualno tijelo ne jede, ne pije, ne urinira i nema stolicu; ono se ne umara; ne pobolijeva; ne umire; iako se, čini se, upušta u seksualne aktivnosti. Vid se može smatrati apoteozom postprosvjetiteljskog razdvajanja uma od tijela, u kojem se tijelo tradicionalno pokazuje kao zemaljsko, iracionalno, slabo i pasivno, dok se um portretira kao spiritualan, racionalan, apstraktan i aktivan, koji neprestano teži pobjeći od potreba svog otjelovljenja. Kiborg se prikazuje kao ono najbliže tom idealu što ljudi mogu postići, a to je humanoidni hibrid koji stapa računalnu tehnologiju s ljudskim tijelom. S druge strane, u djelima Pat Cadigan, cyberspace je jedan privatan svemir gdje je fizičko tijelo manje odlučujući faktor, nego što je to slučaj u Gibsonovim djelima. Iz njene perspektive, tijelo se miješa s tehnologijom u obliku čiste svijesti i često je smanjeno na tek jednostavan simbolički oblik. U ovakvoj stvarnosti čiste subjektivnosti, fizičko tijelo ima minimalan utjecaj na identitet konstrukcije unutar cyberspacea i tijelo ostaje statično dok sam identitet postaje prenosiv. Moguće je da, možda paradoksalno, velik dio privlačnosti cyberpunka leži u puritanskom poricanju tijela. Cyberpunk preskače mnoga zanimljiva pitanja o tijelu, kao npr. do koje je mjere ono subjekt kulturnih procesa označavanja, ili je podložno tim procesima. Nemoguće je zauzeti stav prema tijelu od onog prema kojemu je tijelo apsolutno dvojstveno. Snažan oslonac na protetiku, u tom je žanru trajno metonimijsko sredstvo kojim se predstavlja napuštanje «stega polikarbona i omraženog mesa», da bi se privilegirao krajnji cilj žanra, čisti um. Istina je da se takve odreñene teme uvijek pojavljuju u cyberpunku, tema invazivnih postupaka prema tijelu, protetskih udova, usañene elektronike, estetske kirurgije, pa čak i genetskih promjena. Sve su to pitanja tijela (ili mesa) koja u cyberpunku nemaju karakteristiku biološke biti, koja prije svega služe kao opterećenja koja odvlače um od rastjelovljene čistoće kiberprostorne interakcije s matricom. Prisjetimo se ponovno Kevina McCarona i njegovog osvrta na Descartesa: «…ljudsko tijelo, ukoliko se razlikuje od drugih tijela, tvori samo odreñeni sklop članova, i prema drugim sličnim slučajevima, dok ljudski um nije stvoren slučajevima, nego čista supstancija…». 20

Kao i za Descartesa, tijelo je za cyberpunk pisce, «slučaj», nepovezan s čistom supstancijom uma. Njihov je interes za tijelo strogo negativan, od one vrste koja stalno potvrñuje, pa čak i proslavlja, kartezijansku dihotomiju.

ČOVJ EK I STROJ Kada govorimo o spajanju čovjeka i stroja u cyberpunk literaturi, moramo obratiti pažnju kako n ije riječ samo o kiborzima, već i o prihvaćanju tehnologije unutar ljudske zajednice općenito. Pr ije cyberpunka, pisci znanstvene fantastike su osmišljavali svjetove s dobroćudnim strojevima, dizajniranim da služe čovjeku, ali je razlika izmeñu njih oduvijek bila jasna i vidljiva. Postoje odreñene kulturološke promjene koje su pridonijele formulaciji cyberpunk žanra. S ulaskom Sjedinjenih Država u svemirsko doba, mnogim tehnološkim unaprjeñenjima je omogućeno dosta slobodnog prostora da procvjetaju. Ali u želji za kreiranjem tehnokracije koja bi mogla stvarati svoju vlastitu budućnost, želja za novim tehnološkim prednostima je prepuštena strahu od nepoznatoga i opsesijom za gospodarenjem novim tehnologijama. I dok se mnogo spekulativne fikcije pisane u to doba bori s očuvanjem svojih inovacija, kibernetičkotehnološka poboljšanja koja su izrasla iz tih vremena već su postala dio naših svakodnevnih života; cyberpunk pisci su prva generacija pisaca koji su odrasli u zbilja "znanstveno fantastičnom" svijetu gdje su mikrovalne pećnice, radar detektori, i tonski telefoni već postojali kao dio njihove "svakodnevne realne matrice". Zbog tog razloga, cyberpunk pripovjedači se razlikuju od ostalih iz žanra sf-a, u tome što u njihovim djelima tehnologija više nema pozitivnih ili negativnih konotacija, oni postavljaju tehnološki napredak kao nešto što je neizbježno, a ne samo vjerojatno. Spoj tehnološkog i ljudskog je dio svakodnevnog života i više ga se ne treba bojati niti njime ovladati. Ono što, možda, najviše uznemiruje kod cyberpunka, je nemogućnost razlikovanja čovjeka i stroja. Sama svrha postojanja cyberpunka, jest propitkivanje filozofskih hijerarhija, gdje se potiču pitanja o temeljnoj naravi ljudskosti. Postavlja se pitanje «točno koji vid ljudskosti nas čini ljudima»?

Kad Descartes uspostavlja podjelu iz meñu duha i tijela, on nužno pr ihvaća daljnju dihotomiju postavljajući razlike iz meñu ljudi i životinja ili nekih sličnih bića: «… kad bi, naprotiv, postojala stvorenja, koja bi imala sličnosti našim tijelima, i toliko oponašala naše radnje, koliko bi to moralno bilo moguće, mi bismo imali uvijek dva sigurna sredstva, da raspoznamo, da ta stvorenja još nisu pravi ljudi… prvo sredstvo je govor… drugo sredstvo je, da iako bi oni činili mnoge stvari isto tako dobro ili možda bolje nego itko od nas, oni bi zacijelo otkazali u nekim drugima, uslijed čega bi se otkrilo, da ne postupaju svjesno, već samo zbog takvog rasporeda svojih organa. Dok je naime um opće oruñe, koje može služiti u svim mogućim prilikama…». Svaki put kad autor uvede lik kiborga, androida, robota ili jedinicu umjetne inteligencije, kad god tekst naglašava protetiku, spajanje krvi i željeza, raspravlja se zapravo o ljudskom, a ponekad i o suprotnosti, o neljudskom. Ta preokupacija ljudskim i neljudskim ima središnje mjesto u trilogiji Williama Gibsona, a Phillip Kindred Dick postavlja to isto pitanje u čitavom romanu «Sanjaju li androidi električne ovce?». U Dickovom romanu, replikanti se koriste prvenstveno za to da potaknu na pitanja o temeljnoj naravi ljudskosti. Cyberpunk pisci uvode mašiner iju u obliku «usavršenih ljudi», androida i kiborga koji kompliciraju Descartesovu umirujuću binarnu podjelu, umeću ambivalentni treći član, a uznemirujuće iskustvo koje iz toga slijedi kod likova u tekstovima, primarno je ontološko. U tom je romanu glavni uzrok nelagode za odreñene likove sve manja izvjesnost markacijskih crta iz meñu životinje, androida i čovjeka. Glavnom liku Ricku Deccardu (čije ime jako podsjeća na Descartesovo), lovcu na ucjene, plaćenom da ubija replikante, šef tvrdi da Voigt-Kampff test kojim se razlikuje ljude od replikanata nije nepogrešiv, mali broj ljudi ipak može pasti na testu zbog nesposobnosti empatije. Voigt-Kampff test, je zapravo Dickova jedna fašistička parodija Descartesova ispita koji se bezuvjetno oslanja na dihotomiju. Test je zamišljen tako da demonstrira razinu empatičnosti, jedine kvalitete za koju se vjeruje da je androidi ne mogu odglumiti. Meñutim, u romanu postaje jasno da inteligencija može pronaći način da simulira i empatiju, te da neempatični ljudi nisu nužno replikanti.

21

Umjetna inteligencija i računala su važna za cyberpunk, sama njihova egzistencija je žanrovska konstanta, ali kad je riječ o računalima, tada nije važan samo stroj. William Gibson je rekao kako su na osnovnoj razini, računala u njegovim knjigama jednostavna metafora za ljudsko pamćenje. Postavlja se pitanje, kako sjećanja definiraju ono što jesmo, i kako je to podložno promjeni? Istim pitanjem se igra i Dick u svojim djelima: «Sanjaju li androidi elektroničke ovce?», «Naše sjećanje može biti i vaše», pa čak i romanu «Čitač tmine», gdje se svim protagonistima narušava vlastiti identitet onog trenutka kada više nisu sigurni u vlastito sjećanje. Za Phillipa Dicka, mi jes mo naša sjećanja, ona su naš identitet i ako se njima može manipulirati, ili ih se može usaditi, što nam garantira našu vlastitu egzistenciju? William Gibson se igra mogućim odgovorima po pitanju sjećanja u cijelom svom opusu «Neuromancer» trilogije, ali iz jednog drugog kuta. Za njega su računala simbol sjećanja, ona su rivali ljudskom pamćenju, ona nude virtualne konstrukte u cyberspaceu, koja imaju sjećanja drugačija od ljudskih. U jednom dijelu Neuromancera, umjetna inteligencija Winter mute ulazi u dijelove sjećanja glavnog protagoniste Casea kojeg mu vraća u holografskim prikazima kojima može rukovati kako joj odgovara; poigrava se s njegovim identitetom. U romanu Brucea Sterlinga «Umjetni klinac» glavni lik je čak stvoren samim memor ijskim transferom. Istu stvar je napravio i William Gibson u svojoj ekranizaciji «Podsjetnika Johnnya», gdje je jedna od junakinja filma tzv. «duh u stroju», fizička osoba čiji je um nakon s mrti prebačen u cyberspace, gdje ona živi kao umjetna inteligencija čije je sjećanje pohranjeno negdje u bazi podataka tvrtke Phar macon. S obzirom da strojevi mogu imati usañena sjećanja, a sjećanjima ljudi se može lako manipulirati, egzistencija je jednih i drugih zajamčena, ali svi ipak dobro znamo kako postoji razlika iz meñu čovjeka i stroja, za Descartesa, čovjek će uvijek moći raspoznati tu razliku i razlučiti se od stroja. Razina sadizma cyberpunk autora prema ljudskosti i Descartesu je uistinu fascinantna, ali taj sadizam je nužno zlo, alat koji neophodan da nam se pokaže odgovor na pitanje o tome što nas zapravo čini ljudima.

PRIJ ELOMNA SJ EĆANJA

Dobro pitanje za postaviti takoñer bi moglo biti i čine li naša sjećanja nas same? Koliko su naša sjećanja uopće ono što nas čini ljudima, ili je riječ o nečem drugom? Evo jedan svakodnevni primjer: osoba koja sjedi u kino-dvorani i gleda film. Dok gledatelj projekcije prima audio-vizualne informacije u mozak, on zapravo proživljava oblik teleprezentiranosti, počinje prihvaćati slijed slika i zvučnih frekvencija kao zbilju koja ga okružuje. Iako zvuči paradoksalno, film koji se gledatelju vrti ispred očiju, zapravo i jest zbilja i jest dio stvarnog svijeta za svog promatrača, nitko ne može poreći kako u tom trenutku ne vidi sliku ili ne čuje zvuk iz okoliša u kojem se trenutno nalazi. Ljudski mozak primi i obradi preko pedeset tisuća informacija svake sekunde i to samo putem oka, iako toga nismo svjesni u tom trenutku, mi zapravo trajno pamtimo sve te nepotrebne detalje u obliku koncepta proživljenog iskustva. S obzirom da sve te informacije dolaze iz nama realnog okoliša, mi ih prihvaćamo kao stvarnost, bez obzira na to što je film koji nam se vrti pred očima proizvod čiste fikcije, tj. nestvaran. Jedan nedavni primjer je dogañaj vezan uz film «Cloverfield», kada je za vrijeme projekcije mnogim ljudima pozlilo zbog načina na koji je upotrijebljena kamera u konstantnom pokretu. Iako gledatelji projekcije mirno sjede na svojim mjestima, oni proživljavaju iskustvo turbulentnog gibanja, jer su im svi prikazani dogañaji stvarni, oni dolaze iz fizički stvarnog okoliša – kino dvorane. Prvi film u povijesti kinematografije koji je javno prikazan publici je snimka vlaka koji se približava kameri i traje manje od minute. Publika je reagirala u panici pobjegavši van iz projekcijske dvorane zbog straha da će ih vlak pregaziti. Iako vlak nije bio stvaran i film je bio bez zvuka, gledatelji su poistovjetili snimku s vlastitim sjećanjima i reagirali na jedini mogući način koji im je bio poznat do tada. Mnogi od nas su se nekoliko puta «uživjeli» u film koji smo gledali, poistovjetili se s njegovim protagonistima, osjetili sažaljenje ili radost za dvodimenzionalne prikaze odbijenih fotona s filmskog platna. Iako s mo stekli njihova iskustva, proživjeli fiktivne dogañaje od kojih s mo stvorili sjećanja, mi zapravo nis mo likovi nečije mašte, mi nismo nestvarni. Koliko god čudovišta poubijali u računalnim igrama, ipak ne postajemo komad softwareskog koda kojim upravljamo.

22

U cyberpunku, naš identitet postaje upitan. Sjećanja nam mogu biti usañena, samim time ne moraju biti naša, bez obzira na to koliko ona nama bila stvarna. Phillip Dick govori o likovima koji razumiju sebe preko niza otuñenih iskustava i priča koje s matraju vlastitima i koje kasnije čine vlastitima tako što ih upotrebljavaju. Meñutim, nemoguće je osloniti se na sjećanja kao istinski identitet osobe, kako to čine mnogi kritičari postmoderne. Način na koji cyberpunkeri promišljaju kraj privatnog sjećanja, značajke naše ljudskosti, podsjeća na jedan mnogo raniji distopijski roman: «1984.» Georgea Orw ela. Nevjerodostojnost sjećanja i uništenje tijela kao temeljnih karakteristika ljudskog identiteta, te otkrivanje istog, jedna je od glavnih filozofskih tema kojom se bave cyberpunk pisci. Ako je sve što posjedujemo umjetno, što nam jamči egzistenciju kao ljudima? Iako se cyberpunk oslanja na tehnologiju i njome je fasciniran, žanr je zapravo duboko konzervativan i antitehnologijski, nepopustljivo neprijateljski nas trojen prema svakoj daljnjoj eroziji granice izmeñu ljudskog i strojnog. U svijetu sve veće mehanizacije, to što cyberpunk kartezijanski privilegira duh, njegovim čitateljima omogućuje potvrditi svoju nadmoć nad strojem. Cyberpunk pr iče sugeriraju da strojevi mogu imati um, ali ljudska bića jesu umovi.

CYBERPUNK I FEMINIZAM «Imitacije post-spolnog svijeta u cyberpunku mogu biti oboje, intrigantne i zastrašujuće, ali su takoñer u mnogim osjetilima svijeta, iščekivane…» - Lauraine Leblanc Ako spominjemo cyberpunk kao žanr, gotovo ga je nemoguće definirati bez da se osvrnemo na jednom svakodnevnom, ali problematičnom području – pitanju spola i ulozi žene u društvu. Cyberpunk fikcija preferira drukčiji oblik feminiz ma od onog kojeg nudi mainstream. Dok ostali sf podžanrovi prikazuju razliku iz meñu spolova, cyberpunk autori vide «la differance» kao pasivnu i nostalgičnu. Njihov se feminizam dotiče svojih ranijih povijesnih oblika, onih koji zastupaju jednakost pod svaku cijenu. Junakinja Molly iz Gibsonovog «Neuromancera» je tipičan primjer: jaka, nemilosrdna, nasilna i nezavisna.

Ono što je evidentno u cyberpunku nije mačizam, već ekstremna individualnost njegovih likova obaju spolova, muškaraca i žena. Ovaj individualizam je ponekad egocentričan i nadmoćan, ali takve konotacije ga čine više kompleksnim za čitanje od nekog drugog rekreacijskog štiva. Krajem dvadesetog stoljeća, zapadni svijet je počeo ozbiljno razmatrati pitanja feminizma, postkolonijaliz ma i post-strukturalizma u svrhu preureñenja svojih ideologija. Meñu najosnovijim ideologijama je bila ona umjetne podjele koncepta u dihotomije. Ovi koncepti su uključivali odnose razuma i emocija, snage i slabosti, heroja i žrtava, objektivnosti protiv subjektivnosti, aktivnog i pasivnog, pa i onog pr irodnog muškarca i žene. Taj dihotomijski pogled na spol je leća kroz koju gledamo na svijet. On oblikuje svu našu percepciju ljudskog djelovanja. Ovo je primjer dihotomijske podjele gdje je jedan aspekt uvijek bezuvjetno više cijenjen od drugog, pa tako pitanje spolnosti stvara perpetualne socijalne nejednakosti. Ovakvo rastavljanje poziva na promjenu paradigme u društvenoj organizaciji, vodeći do radikalnog promišljanja o pitanju spola. Jedan način za tu promjenu je moguće obaviti pomoću tehnologije. Kako to može biti postignuto i do kojih granica, mora biti zamišljeno prije nego bude implementirano.

PITANJ E SPOLA Većina privlačnosti znanstvene fantastike leži u tome što nam, kako je rekao Cw elti, omogućuje «fantaziju poznavanja nepoznatog kroz objetkifikaciju» . Pisci znanstvene fantastike nam pružaju modele svjetova koji, u nekim slučajevima, imaju vrlo malo odmaka od stvarnosti. Magija znanstvene fantastike je u tome što ona pogaña moguće rezultate takvih promjena, koje imaju malo rizika za sve nas. U svom eseju o definiranju znanstvene fantastike, John Walchak zaključuje kako je znanstvena fantastika «…doslovce istraživanje odnosa izmeñu ljudskosti i tehnologije, pa tako i promjena koje proizvode znanost i tehnologija…». Ako je istraživanje naših odnosa prema znanosti i tehnologiji krajnja osobina znanstvene fantastike, onda je istraživanje stapanja čovjeka s odreñenim tipovima tehnologije, glavna osobina cyberpunka.

23

Cyberpunk se razlikuje od mainstream sf literature zbog tri središnje teme koje obuhvaćaju ulogu tehnologije u ljudskom društvu: budućnost, tehnološke promjene i prisutnost kiborga. Prva istaknuta tema cyberpunk fikcije je njegova pseudo-znanstvena i socio-logička ekstrapolacija. U kontrastu s apokaliptičnim i sveameričkim temama rane znanstvene fantastike, cyberpunk predstavlja pogled iz globalističke perspektive i buduće ekstrapolacije trenutnih ekonomskih i društvenih trendova. Druga središnja tema cyberpunka je njegovo stapanje suprotnih kategorija. Po pitanju spolnosti on se topi s elementima kulturnih razdvojenosti. Unutar tehnokulture predviñene dolaskom kiborga, umjetne inteligencije, komunikacijskih mreža, globalne politike i virtualne stvarnosti, prirodne dihotomije prirode i znanosti, uma i tijela, muškarca i žene postaju zastarjele. Cyberpunk koristi tehnologiju kao totalitarni idiom pomoću kojeg stvara novi svemir, te da destabilizira ove postojeće konstrukcije moći. Treća središnja tema: prisutnost kiborga, zapravo spaja ljudsku inteligenciju sa strojnom i time pravi jednu radikalnu promjenu unutar naše vlastite subjektivnosti. Ovo slamanje kategorija pomoću tehnologije je korijen preispitivanja spolnih razlika. U cyberpunk pričama, spolne dihotomije su pregažene opstankom tehnologije, kao post-ljudski subjekti, kiborzi stvaraju nove kulturne i društvene kontekste s redefiniranje m spola kao najosnovijeg ljudskog atributa. Žene su oduvijek bile malobrojne unutar zajednice znanstveno fantastičnih pisaca. Ne samo da je bilo vrlo malo autorica, već je bilo vrlo malo ženskih likova koji su bili ključni za razvoj radnje, nije bilo žena koje istražuju svemir, ili se bore s vanzemaljcima, niti je bilo koji ženski lik otkr io neku novu tehnologiju. Čak i u klasicima kao što je «Frankenstein» kojeg je napisala Mary Shelly, koji se smatra prvim znanstveno fantastičnim romanom, vodeća junakinja Elizabeth napravi vrlo malo, osim što tu i tamo dekorira Viktorovu ruku, otme njegovo srce i eventualno doprinese njegovoj smrti. Žene su bile virtualno nepostojeće u literarnim djelima zlatnog doba znanstvene fantastike, osim da budu trofeji za spašavanje, ili porobljeni predmeti seksualne požude odvratnih stvorenja koji uopće ne pridonose zapletu, osim da posluže kao ljubavna potreba glavnih heroja.

S druge strane, ženski likovi u cyberpunk djelima nisu nikakve dame u nevolji, niti su božice majke zemlje ili kiborzi feminističkog sf ostvarenja sedamdesetih. Ove junakinje su ekvivalenti svojim muškim suparnicima, iako se u nekim slučajevima susreće nedostatak potpune objektivnosti. U cyberpunk žanru ponekad pronalazimo potpuno preokretanje uloga meñu spolovima, nego u bilo kojem drugom žanru znanstvene fantastike Dva lika osobito nose ove karakteristike: Molly Millions iz Gibsonovog «Neuromancera» i «Podsjetnika Johnnya», i Lizzie iz «Zmijskih očiju» Toma Maddoxa. Molly nije nikakav seksualni trofej za Casea i Johnnya. Ona je njihov tjelohranitelj. Zbog toga Molly često izabire put nasilja, dok glavni muški likovi stoje po strani i promatraju. Ovo je velika transgresija uloga, tradicionalno prisvojenih muškarcima u ranijim erama znanstvene fantastike. Molly ne treba zaštitu i sigurnost koju bi muškarci tradicionalno trebali pružiti ženi, umjesto toga ona je ta koja štiti njih. Slično, u Tom Maddoxovoj kratkoj priči «Zmijske oči», mnoge od istih osobina koje razlikuju Molly su pojačane kod Lizzie. Ona je opisana kao osoba koja ima više seksualne i psihičke moći, kao i sveopćeg znanja o situaciji u kojoj se nalazi. Ovi i drugi ženski likovi u cyberpunku su pomogli stvaranju ideje o ravnopravnim spolovima i seksualnim ulogama definirajući cijeli pokret. Ipak, to ne znači da u cyberpunku nema «objektiviziranih» žena. Dok se Molly ističe kao uistinu originalan i dobro razvijen lik u Gibsonovim djelima, Linda Lee (Caseova prva djevojka u Neuromanceru) je prilično plitka i stereotipna dama u nevolji. Unatoč činjenici da je priča «Rock On» spisateljice Pat Cadigan, ispričana iz Ginine perspektive, njoj na kraju nije dopušteno da postane neovisna od svog «dečka» Man- O-Wara. Ipak, većina ženskih likova ovog žanra su pomogle da cyberpunk postane prvi pokret unutar znanstvene fantastike koji napokon prikazuje žene kao snažne i dinamične osobe.

***

24

CYBERPUNK I FILM «Vidio sam stvari, koje vi ljudi ne biste povjerovali.» Cyberpunk kao žanr u svijetu pokretnih slika nije tako jednostavno svrstati i pokazati kao što je to u literaturi. Jednostavno je previše podjela koje obuhvaćaju sam svijet filma. Prije svega postoji Hollyw ood i sve ostalo, zatim elementi cyberpunka koji se pojavljuju u znanstveno fantastičnim filmovima. Ipak, baš kao i sam žanr znanstvene fantastike, film je često kritički osvrt na vrijeme u kojem je proizveden. Ako ćemo govoriti o čistom, definiranom cyberpunk žanru sa svim svojim elementima, tada ukupni filmski opus možemo nabrojati na prstima jedne ruke, s druge strane, ako uzmemo u obzir izdvojene cyberpunk elemente, kao što su Descartesova dihotomija, pitanje uma i tijela uz konstantnu prijetnju tehnologije, tada je r iječ o jednom bogatom ostvarenju. Ali cyberpunk koji gledate na filmu, nije isti poput onoga kojeg čitate u knjigama. Dva se uratka smatraju najviše odgovornim za stvaranje cyberpunk pokreta: roman «Neuromancer» Williama Gibsona i film «Bladerunner» Ridley Scotta. Dok je roman postavio glavnu filozofiju i temeljne odlike cyberpunk žanra, film mu je dao onaj postindustrijski vizualni dojam i mračan polu-fluorescentni ambijent. Iako se u mnogočemu razlikuje od romana «Sanjaju li androidi električne ovce?», film se i dalje bavi istom filozofijom koju je postavio Phillp Dick, igrajući se s ljudskim sjećanjima kao njihovim istinskim identitetima. U redateljevoj verziji filma, Decart je zapravo replikant koji progoni svoju vlastitu vrstu, što se da zaključiti iz mnogih kratkih scena njegovih sjećanja na jednoroga za koja su svjesni njegovi nadreñeni, on je baš kao i Rachel, samo eksperiment tvrtke Tyrell. Takoñer se u jednom dijelu filma spominje slogan tvrtke «više ljudskiji od ljudi», što je takoñer još jedna Decartova osobina, on je jedini «Istrjebljivač» koji osjeća empatiju prema drugim replikantima i radi posao koji zapravo mrzi. Film dovodi u pitanje vjerodostojnost Descartesovog testa, jer cijelu radnju pratimo iz perspektive jednog od androida koji po svemu sudeći ima sve ljudske osobine čijih nedostataka nis mo uopće svjesni do samog kraja. Ali tada je već kasno, jer smo već prihvatili Decarta kao čovjeka, kao jednog od nas. U očima Ridleya Scotta, naš identitet je već odavno izgubljen.

Takoñer se film bavi i još nekim drugim zanimljivim pitanjima, kao što je npr. vrijednost ljudskosti. Replikanti u filmu pokazuju znatno više empatije, nego što to čine ljudi, oni imaju sjećanja vrijedna pisanja knjiga i pjesama, više nego što vrijede beskorisna sjećanja jednog običnog čovjeka, to najviše dolazi do izražaja na samom kraju filma, itd. Iako Bladerunner film postavlja ista filozofska pitanja koja postavlja cyberpunk žanr, njegov vizualni doja m je ono što ga čini dijelom cyberpunk pokreta. Panoramska slika milijunskog grada u noćnom blještavilu neonskih reklama i industrijskih dimnjaka koji ispuštaju vatru, danas više i nije takva rijet kost u znanstvenoj fantastici. Prvi put kad je vidio proje kciju Bladerunnera, William Gibson se zaprepastio koliko je svijet Ridleya Scotta identičan njegovoj viziji u Neuromanceru. Nažalost, njegova vlastita filmska adaptacija «Johhnya Mnemonica» nije prošla tako dobro kao Scottov film. Film «Johnny Mnemonic» ili «Podsjetnik Johnny», kako je istoimena Gibsonova priča prevedena u Siriusu, je prava komercijalna propast koja nije osvojila prevelike simpatije ni publike ni kritike. Nije pomogla niti činjenica da je scenarij za film radio Gibson osobno, niti što je okupio dobar broj zvijezda u usponu za tumačenje glavnih uloga. Osim imena glavnog lika, film nema nikakve veze sa samom Gibsonovom pričom, već više djeluje kao zasebna cjelina. Lik Molly je potpuno izbačen iz priče što je vjerojatno razočaralo mnoge obožavatelje Gibsonova klasika. Iako tako modificiran, film još uvijek ima svojih dobr ih strana, jer obuhvaća neke prepoznatljive osobine cyberpunk žanra: globalne japanske korporacije vladaju svjetskom ekonomijom, spoj čovjeka i stroja je nešto sasvim nor malno, tehnologija je dio ljudske svakodnevnice, jasno vidimo svijet virtualne stvarnosti nastanjen umjetnom inteligencijom, ali se nažalost, u filmu ne postavlja pitanje identiteta. Nedostatak filozofskih pitanja karakterističnih za žanr je veliki minus. Putovanje koje Johnny prolazi unutar svog vlastitog pamćenja je vrlo nevješto ispričano, djeluje rutinski, nezanimljivo i bez ikakvih posljedica na njegovu psihu. Gledano iz drugog kuta, film daje odličnu kritiku na svijet globalne ekonomije i ljudsko društvo koje mu se pokorava, npr. tvrtka Phar macom odbija u prodaju pustiti lijek za epidemiju koja je zahvatila svijet iz prostog razloga što je bolest puno profitabilnije liječiti nego istrijebiti, što je danas normalna politika većine globalnih farmaceutskih tvrtki. Jednako loše kao Johnny Mnemonic, ako ne i gore, je prošao film «New Rose Hotel» takoñer snimljen prema Gibsonovom scenariju.

25

KIBORZI NA VELIKOM EKRANU Jedan od najvažnijih pitanja koje postavlja cyberpunk žanr, pitanje ljudskog identiteta, najviše se pokušava odgovoriti uvoñenjem kiborga. Ako pogledamo filmska ostvarenja tijekom osamdesetih godina, tj. u vrijeme cyberpunk pokreta, primijetit ćemo priličan broj sf naslova koji se bave temom spajanjem čovjeka i stroja. Terminator, Robocop, Eve of Destruction, Cherry 2000 itd. samo su neki od njih. Iako nije riječ o filmovima cyberpunk žanra, oni se ipak, bave njegovim temeljnim pitanjima, pa su zbog toga uvršteni meñu najbolja ostvarenja znanstvene fantastike, koja je zahvatio navedeni trend sredinom osamdesetih i devedesetih godina. Ovi filmovi su dokaz kulturološke revolucije i zbog toga ih je neophodno spomenuti. Sa svojim hibridima čovjeka i stroja, ti filmovi osobito jasno u prvi plan stavljaju pitanja dualizma i osobnog identiteta, te ističu suvremeni interes za posljedice tehnologije na ljudsko «ja» u sadašnjosti i budućnosti. Kiborški film je osobito zanimljiv kad se uzme u obzir da on povezuje kartezijanske dualiz me tradicionalne filozofije s dualizmima roda koji, kako se tvrdi, stoje u pozadini takve pojmovne podjele. Kiborški film je žanrovski hibrid koji se primarno oslanja na žanrove znanstvene fantastike, akcijskog filma i filma strave, te koristi slike tehnologiziranog tijela kako bi istražio pitanja spolne razlike, te probleme uma i tijela. Na najočitijoj pripovjednoj razini Robocopa, voñe tvrtke Omni Consumer Products identificiraju se s neupitnim, izrazito materijalističkim stajalištem, pri čemu borba iz meñu OCP- a i Murphya treba povratiti i potvrditi njegov osobni identitet. OCP pretpostavlja da će, kad recikliraju Murphya u Robocopa, moći zanemariti njegov osobni identitet reprogramirajući mu mozak. Težinu ovog materijalističkog stajališta vidimo kad Robocop neuspješno pokušava uhititi korumpiranog Jonesa, a do tog uspjeha dolazi zbog toga što takav pokušaj predstavlja «grešku u radu» usljed čega ovaj automatski obustavlja svoje funkcije. Meñutim, kartezijanska poanta i jest u tome, da iako je ograničen svojim programom, Murphy zadržava svoju volju da uhiti Jonesa; ta sekvenca zapravo vraća film na dualističku poziciju, jer je njegovo tijelo ugašeno, dok njegova duhovna želja ostaje nepromijenjena. Ovim činom se predlaže da postoji nešto što ljudima omogućuje zadržati kontrolu nad vlastitim tijelom i tehnologijom.

Takoñer, film «Ter minator» Jamesa Camerona daje veoma kartezijansku sliku problema duha i tijela, on kiborga koristi na različit način. Ter minator nije obdaren statusom čovjeka upravo zato što je čisto mater ijalistički predmet bez vlastitog identiteta. U «Ter minator 2: Sudnji dan» svjedoci smo djelomičnog pokušavanja humanizacije jednog stroja, koncentrirajući se na to da ovaj može učiti od ljudi, tip autonomnog kartezijanskog «ja» mu stalno izmiče, jer se uvijek oslanja na svoj program. Postoje oni koji bi sada mogli tvrditi kako Ter minator ipak stječe neku vrstu svog vlastitog identiteta kad, recimo, preuzima ulogu Connrova oca, uči govoriti kolokvijalno i na kraju žrtvuje samog sebe, te time čini najljudskije djelo. Meñutim, ta njegova ljudskost je samo projekcija Johna Connora, a ne stvarnost. Kad Ter minator kaže Johnu «Sada znam zašto plačeš, ali to je nešto što ja nikada neću moći učiniti» time zapravo naznačuje da on zapravo ne razumije ljudske emocije u cijelosti, bez obzira na sve on je još uvijek samo stroj. Ovo zapravo prikazuje u kojoj mjeri film isprepliće čovjeka i kiborga, što zapravo prikazuje pobjedu čovjeka nad strojem, ovisnom o humanizaciji kiborga. Za razliku od njega, model T-1000 naglašeno utjelovljuje površnu narav svog kiborškog identiteta stalnim promjenama izgleda. Kiborg u filmu «Cherry 2000» je veoma slična terminatorima: njezin se ukupni «identitet» nalazi utisnut u jednom mikročipu i dok njen suprug u odreñenom s mislu s matra taj tip tijela nužnim za stalnost njezinog identiteta, baš to tijelo nije integralni ili konstitutivno dio nje ništa više nego što bi to bila njezina odjeća ili šminka. Istu situaciju doživljavamo u Spielbergovom filmu «Umjetna Inteligencija», David ima tijelo dječaka i zbog toga dobiva simpatije svoje majke, ali on se kao i Ter minator čvrsto drži svog utiskanog koda koji ga drži podalje od toga da prihvati stvarnost kakva jest, zbog čega vjeruje u priču o Modroj Vili u čiju vjerodostojnost ne sumnja ni trenutka.

KATALOG BOLI Jedna česta tema u filozofiji duha je pojam bola. Na bol se često poziva kao na pouzdanog označitelja ljudskosti u kiborškom filmu. Robocop osjeća i fizičku i emotivnu bol. On pati kad vidi ili se pr isjeti svoje žene ili sina, a očito je uzrujan kad shvati da mu ugrañeni program ograničava mogućnost djelovanja. Za razliku od njega Ter minator ne osjeća nikakvu bol, na što nas se podsjeća u nekoliko navrata tijekom oba nastavka filma. 26

Kad Sarah ugrize Kylea on joj kaže «Kiborzi ne osjećaju bol. Ja da.» U Ter minatoru se, kao i u Robocopu, bol koristi kao pokazatelj ljudskosti. U Ter minatoru 2 se kiborgova nesposobnost da osjeti bol otvoreno artikulira kad John Connor pita «dobrog» Ter minatora osjeća li bol. Kiborgov odgovor je: «Ja osjećam ozljede. Ti bi se podaci mogli nazvati bol» ali to nije bol u ljudskom smislu na koji misli John. Isto vrijedi i za emocionalnu bol, oba Ter minatora nemaju nikakvih osjećaja, čak ni agresije. Imao pojedini kiborg sposobnosst da osjeća bol ili ne, u svim tim filmovima on uvijek ima sposobnost da nanese bol fizičkim nasiljem. Stalna pozadina kiborškog filma je fizičko nasilje, osobito fizičko nasilje prema tijelima. To upučuje na odnos kiborškog filma prema tijelu, u kojemu je ključna njegova vizualna narav, jer fizička bol nadilazi jezik, kako je česti slučaj i s mnogim drugim iskustvima ljudskog «ja». Vrlo je zanimljiv značaj roda tj. spola za sposobnost osjećanja bola u kiborškim filmovima i riječ je o nečemu što ne možemo tako jednostavno zanemar iti. Dok se kod kiborga muškog roda, npr. Terminatora, meci odbijaju, a univerzalni vojnici liječe svoje rane upaljačem za cigarete, Eve 8 osjeća bol kad ju pogodi metak, a Cherry 2000 i RoboC.H.I.C. su daleko od toga da budu imuni na rane od metaka. Ta se seksualna rezonancija ne može osjetiti kad se uz me u obzir da meci ne prodiru u Robocopa, a Eve 8 ne samo da biva pogoñena, nego vidimo i kadrove njezinih grudi dok liječi rane u motelskoj sobi. Mogu se povući i druge usporedbe, Ter minator ne osjeća bol kad si vadi oko i odvija ruku, dok se Eve 8 grči od bola unatoč činjenici da je njezin biološki sustav potpuno koz metički. Takoñer, dok se Sarah Connor predstavlja kao borac u nju neprestano prodiru i meci i metalne krhotine (dijelovi Terminatora) u oba filma, tj. njezin uspjeh u borbi je uvijek uvjetan ili umanjen ozljedama, dolazi do seksualne rezonancije izmeñu nje i Terminatora. Koliko god postmoderni teoretičari argumentirali ka ko su kiborzi adrogini entiteti koji čine spolne granice besmislenim, u kiborškim filmovima, te se razlike tretiraju manje fleksibilno.

MAJKE BUDUĆNOSTI Iako James Cameron i Gale Ann Hurd tvrde kako su «Ter minator» filmovi feministički, koji pokazuju Sarah Connor kao čvrstu ženu, sam film teško daje nekih osnova za te tvrdnje, jer je njezina snaga već

unaprijed odreñena unutar patrijarhalnih struktura filma. Kyle koji je fizički malen i seksualno neiskusan muškarac, još uvijek je onaj koji Sarah ući kako se boriti, on ima epistemološku nadmoć u najvećem dijelu prvog nastavka filma. Iako ona na kraju uništi Ter minatora, što je samo po sebi feministička izjava, Kyle je taj koji ga pr ije toga pogodi dvaput i skine mu čovjekoliku ljusku pa time i njegovu «muževnost». To što je Sarah uništila, više nije prepoznatljiva muška persona, već neutralni stroj u raspadnom stanju, njen čin nema specifičnog naboja vlastitog postignuća. Dok za Murphyevu smrt u Robocopu treba kriviti OCP, za stvarni incident u pr iči kr iva je njegova partnerica Lew is, koja je obratila pažnju na penis crnog kriminalca što je bio dovoljan trenutak da je se onesposobi kako bi Murphyu priskočila u pomoć. Implicitno pitanje koje se automatski postavlja je: trebaju li žene uopće biti u javnom prostoru provedbe zakona? Seksualizacija Eve 8 u filmu Eve of Destruction teško da bi mogla biti više očiglednija; McQuade za njenu nasilnost okrivljuje «tinejdžerske seksualne maštarije» znanstvenice Eve, i pri tome se dere: «Znači ta tvoja sprava je narajcani psihopat? Prava kombinacija za jednu ženu». Ovakav stav se nije promijenio do danas. Npr. u filmu Matrix braće Wachowski, Trinity inače osmišljena prema Gibsonovoj Molly iz Neuromancera, djeluje nasilno i samostalno, i zapravo je ona ta koja privlači Nea svojim znanjem o pravoj slici svijeta, ali kada je riječ o njegovoj obuci tada sve pada u ruke Morpheusu. Kraj prvog nastavka Matrixa prikazuje Trinity više kao potpuno zavisnu i nesamostalnu osobu nego kao onu koju smo vidjeli na početku čime je stav filma poljuljan i kontradiktoran; ona je ta koja, čini se ne bi mogla podnijeti gubitak svog unaprijed suñenog princa na bijelom konju. Nastavci serijala čine stvar još bizarnijom; Trinity postaje ništa drugo do još jedna tipična ženska i zapravo nema niti jedne situacije u filmu gdje nije spašena od muškarca, ona samo bezuspješno pokušava dostići njihove sposobnosti. Unatoč tome što je od statusa Neova tjelohranitelja srozana na status njegove pratilje, ona je i njegov teret, što se najbolje vidi u drugom nastavku «Matrix Reloaded», gdje je Neo razapet izmeñu želje da spasi Trinity ili da spasi svijet. Osim toga, čini se kako krivnja za velik dio Neove nesposobnosti pada upravo na njena leña. Pitanje spolnosti kao jednog od filozofskih stajališta cyberpunk žanra je bolje riješeno u nekim manje uspješnim filmovima kao što je već spomenuti «Johnny Mnemonic» ili «M.A.R.K. 13 - Hardw are», gdje ženski likovi dobivaju mnogo više važnosti za 27

zaplet i rasplet radnje. U filmu Hardw are, Sarah je ta koja na kraju uspijeva uništiti s mrtonosnog androida, a takoñer se u nekoliko navrata vidi prevelika samouvjerenost muških likova koja rezultira njihovo m nasilnom s mrću. Slično kao i u Ter minatoru, Sarah uništava stroj kojem je njen ljubavnik Jack zadao nekoliko rana, ali one za razliku od onih u Ter minatoru nemaju nikakvu važnost, android ostaje doslovno neoštećen. Jack je zapravo naivna žrtva tehnologije, dok Sarah koristi svoju lukavost i znanje da bi se branila, njena snaga nije fizička (tjelesna) već čisto umna. Takoñer ima nekoliko scena gdje Sarah odbija Jackovu pomoć kada ugleda njegovu umjetnu ruku, ona ga prepoznaje kao fizički nasilnog vojnika, što je opet temeljna karakteristika MARK 13 androida. U filmu «Johnny Mnemonic» glavni lik nije u stanju doći do posljednjeg djela kriptirane lozinke bez pomoći «duha u stroju», preživjelog ostatka sjećanja jedne Phar macomove znanstvenice učitanog u cyberspace, koja se čak i kao samo fragment pravog uma i dalje bor i za opstanak svog bestjelesnog ljudskog identiteta. Što god na kraju mislili o Hollyw oodu i njegovom ideološkom nametanju, važno je prisjetiti se kako većina navedenih filmova zapravo nisu cyberpunk filmovi, već filmovi koji su pali pod utjecaj cyberpunka i njegove kulturne revolucije koja je zahvatila Ameriku. O Bladerunneru, Ter minatoru , Robocopu i drugim filmskim ostvarenjima pisane su mnoge knjige koje se bave njihovom filozofijom i ovaj tekst pruža tek površni sažetak te kritike. Utjecaj ovog žanra više dolazi do izražaja u kinematografiji izvan Amerike, primjerice u Japanu gdje je najčešći oblik umjetničkog izražavanja. Osim što je meñu mladim Japancima prihvaćen kao modni stil, utjecaj žanra se vidi općenito na samoj japanskoj kulturi. Pr iča Gibsonovog Neuromancera, čiji je utjecaj dominirao tijekom ranih godina pokreta, smještena je u Chibi, jednoj od japanskih najvećih industrijskih područja, bez obzira što Gibson u vrijeme pisanja romana nije poznavao lokaciju Chibe, niti je imao bilo kakvu predodžbu o tome kako dobro se ona uklapa u njegovu viziju.

ANIME Izloženost svijeta cyberpunk idejama i fikciji tije kom osamdesetih godina, omogućila je žanru da se uvuče u japansku kulturu. Iako je većina animea snimljena i napisana u Japanu, cyberpunk anime pokazuje više futurističku sliku, pa time i meñunarodnu, tako da je japanska animacija naširoko prihvaćena.

Budući da je koncept cyberpunka zapravo futuristički pogled na novu globalnu kulturu, koja trenutno ne postoji, japanski koncept žanra je vrlo sličan zapadnom koji opet preuzima mnoge japanske elemente. William Gibson je sada vrlo čest posjetitelj Japana i sam je svjedokom kako je većina njegove vizije postala stvarnost. Njegova izjava nakon prvog posjeta Tokyu bila je: «Moderni Japan je jednostavno bio cyberpunk. Japanci to jako dobro znaju i prihvaćaju. Sjećam se svog prvog pogleda na Shibuyu, gdje me odveo jedan mladi novinar iz Tokya, lice mu je bilo obasjano sa svjetlom tisuću medijskih sunaca, svi ti tornjevi animiranih pokreta komercijalnih informacija, upitao me – 'Vidiš li? Vidiš? Ovo je grad Bladerunnera.' I bio je. Tako je evidentno bio.» Jedan od najranijih cyberpunk animea bio je «Bubblegum Crisis». Sa svojim rock soundtrackom i imenima likova, pažljivo preuzetih iz Bladerunner filma (premda s potpuno drugačijim osobinama), prikazuje priču o visoko tehnološkim plaćenicima ko ji se sukobljavaju s gigantskom korporacijom koja dominira svjetskom ekonomijom tako što proizvodi elitne vojne strojeve. «Ghost in the Shell» (Duh u ljusci) Mamoru Oshiia je izvrstan primjer cyberpunk animea, jednako dobar kao što je i «Akira» Katsuhira Otomoa. Oba ta filma su ekranizacije istoimenih manga serijala i oba su poslužila kao izvorne ideje za serijal Matrix braće Wachow ski. Priča animiranog filma «Ghost in the Shell» govori o budućnosti gdje je ljudska rasa u cijelosti ovisna o kiborzima i ilustrira fluidnu prirodu zločina, špijunažu i geopolitičku neranjivost u svijetu gdje su ljudski identitet, podatkovne mreže i kiborška tehnologija spojeni u jedinstvenu društvenu matricu. «Ghost in the Shell» postavlja pitanje može li trag ljudskosti preživjeti unutar kiborga i beskrajnog širenja mreže. Još jedan anime vrijedan pažnje je “Texhnolyze” (pojam koji označava ljude čiji su udovi nadomješteni umjetnim zamjenskim dijelovima). Svijet Texhnolyzea je smješten u podzemnom milijunskom gradu Luxu, kojeg kontroliraju tri tehnologizirane suparničke bande. Iako ovaj serijal nije toliko cyberpunk kao “Ghost in the Shell“, ipak ima mnoge odlike žanra, teško ukuhanu distopiju, ljudsku evoluciju postignutu znanošću i bavi se pitanjima opstanka ljudskog identiteta i posljedica ma stalnog napretka tehnologije. 28

Cyberpunk je u mnogočemu utjecao na japanski svijet animiranog filma i stripa. Mnoga djela su zapravo drugi žanrovi pomiješani sa cyberpunk elementima. Npr. anime «Appleseed» se bavi temom urbane cyberpunk kulture smještene u postratnom svijetu, nakon trećeg svjetskog rata. «Akira» bi bio prikaz sudnjeg dana, dok se Rintarov «Metropolis» fokusira na «gospodara lutaka», tj. gospodara svih kiborga, poput onoga koji postaje lovina u «Ghost in the shell». Ovakvo miješanje žanrova proizvod je mnogih drugih žanrova sa cyberpunk elementima; jedan od primjera je tzv. «Steampunk» koji je zanimljiva mješavina cyberpunka i svijeta smještenog u viktorijanskom dobu, gdje se radnja takoñer vrti oko tehnologije, ali je umjesto računala riječ o parnim strojevima itd.

CYBERPUNK POKRET Kao što smo rekli na početku, cyberpunk nije samo književni stil; on je evoluirao u jedan globalan kulturološki pokret koji se osim na literarno stvaralaštvo proširio i na film, glazbu, strip, pa čak i svijet mode. Kr itičari kao Larry McCaffery, Claudia Springer i Scott Bukkatman opisali su cyberpunk kao izraz postmoderniz ma, ali ipak postoje snažni argumetni koji vide ovaj pokret kao suprotnost Bir minghamove tradicije angloameričkim kulturnim učenjima, koji otkriva i analizira stilove otpora i pristupa etničkih podkultura. S obzirom da se cyberpunk bazira na društvene autsajdere i njihov otpor 'usklañenoj' civilizaciji, pronašao je velik broj pristaša meñu publikom. Slika svijeta koju cyberpunk prikazuje vrlo je blizu vremenima i dogañajima u kojima živimo danas i gdje smo svjedoci eksponencijalnog napretka nad kojim nemamo kontrolu. Cilj cyberpunka bio je učiniti revoluciju u književnosti jednaku onoj koju je rock and roll učinio za glazbu – povratak starim standardima, guleći ih doslovce do golih kostiju s ciljem ponovne izgradnje žanra. Svaki imalo bistar čitatelj mogao je prepoznati nešto novo i čudno kad je pročitao kratku priču Williama Gibsona «The Gernsback Continuum», koja opisuje tehnološku utopiju izgrañenu od stakla i aluminija koja više podsjeća na nacističku Njemačku, nego na ekonomsku Ameriku kakvu i danas prepoznajemo. Ta priča je prihvaćena kao službeni manifest svih cyberpunkera. S vremenom se ovaj antitehnologijski i prije svega, antikorporativni stav uvukao u sve oblike ljudske kulture i medija u tranziciji. Cilj cyberpunka kao pokreta bio je promicanje vlastite originalnosti i individualnosti, cijeli pokret svodio se na borbu za vlastiti identitet u društvu.

GLAZBA Pojam cyberpunk glazbe može se odnositi na dvije preklapajuće kategor ije. Prva se odnosi na promjenjivi opseg glazbenih radova koji su korišteni kao glazbena podloga nekim cyberpunk filmovima. Ovi radovi se pojavljuju unutar žanra kao što je klasična glazba i jazz, ili tzv. «noize» u kombinaciji s «electronicom» kao što je primjer s filmom Bladerunner za čiju se glazbenu podlogu pobrinuo 29

Vangelis. Electronica, electronic body music, industrial, noise, futurepop, alternativni rock, gothic rock, i IDM glazbeni podžanrovi su takoñer usko vezani uz cyberpunk, kako u filmu tako i u računaln im igrama. «Cyberpunk glazba» takoñer opisuje djela usko povezana s modnim trendom koji se izdignuo iz napretka znanstveno fantastičnih radova. Detroitska techno grupa Cybotron, koja se pojavila početkom osamdesetih, bila je pod utjecajem Kraftw erk-a i Toffler's Future Shocka, dvije pionirske grupe koje su svoju glazbu stvarale pomoću synthesizera, proizvodeći pjesme koje potiču izdvojeno distopijsko raspoloženje. U istom razdoblju (1983.), grupa Styx objavila je svoj konceptualni album Kilroy Was Here, čija priča govori o rock zvijezdi koja živi u svijetu mračne budućnosti gdje je glazba zabranjena. Kilroy ili točnije njihov hit single Mr. Roboto može vrlo lako biti ubrojen u cyberpunk žanr, bez obzira je li sam pojam postojao u to vrijeme. Ipak, cyberpunk kao glazbeni pokret više dolazi do izražaja tijekom devedesetih godina dolaskom rave i techno podkultura. Razni umjetnici koristili su tehnologiju većinom zbog toga što su mogli, jer je s vremenom postala pristupačnija. Još jedan dobar primjer inovacije je van svake sumnje Lisa Sirois, grafičke dizajnerke koja stvara agresivne i računalno generirane tonove pomoću tipkovnice umjesto standardne klavijature. «…mi više i ne sviramo na instrumentima, mi programiramo glazbu… a izvodimo ju na elektroničkoj pozornici.» - objasnila je Lisa. Mnogi izvoñači poput Jargon Filea ili El-w irea, pa čak i već spomenute Lise Sirois, često su pjevali o slobodnom pr istupu informacijama, te tehnologiji i njenom prihvaćanju, nego o samom učenju o njoj, drugim riječima, bili su uzbuñeni zbog novih stvari i poštovali su ljude koji su uistinu radili s tehnologijom primjerice, računalne hakere. Nezaobilazan primjer je i pop pjevač Billy Idol sa svojim albumom Cyberpunk, koji je sadržavao i pjesmu Neuromancer. Album je izašao na police s floppy disketom na kojoj su bili snimljeni svi tekstovi pjesama, njegova biografija kao i nekoliko zanimljivih mater ijala o računalnoj podkulturi tog vremena.

Američki neo-retro dancepunk band Aerodrone, koristili su synthesizere, teške ritmove i električnu gitaru kako bi stvorili ambijent koji pronalazimo u Gibsonovom Neuromanceru. Popularni japanski techno izvoñač DJ Ken Ishii često je podržavao cyberpunk imidž buntovništva, u svojim je radovima nastojao pobuditi postapokaliptičnu viziju Tokya; takoñer je često koristio anime materijale kako bi naglasio svoj stav pobunjenika.

OSTALI UTJ ECAJI Osim što je pokret utjecao na svijet filma i glazbe, takoñer je bitno utjecao i na svijet mode, gdje je funkcionalnost zamijenila ukras. Dokle god ste nosili tamnu i funkcionalnu odjeću s ponešto svjetlećih (po mogućnosti kromiranih) detalja, bili ste odjeveni u cyberpunk stilu. U Velikoj Britaniji, ovaj stil je često prepoznatljiv kao cybergoth, a takoñer je postojao istovremeno i yuppieevski cyberprep stil odjevanja. Jedan bitan i nezaobilazan oblik cyberpunk kulture nije samo modni ili glazbeni trend, r iječ je i o jednom posebnom obliku kriminala, vrlo popularnog u to vrijeme, pa čak i danas – računalnom. Osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća, prijetnja računalnog kriminala rasla je iz dana u dan. Mnogi hakeri bili su pobunjenici tzv. «Nintendo generacije», boreći se za slobodan pristup informacijama, često su vršili računalne napade na globalne ili državne korporacije i agencije. Podršku su dobivali od većine cyberpunk autora s raznih područja umjetnosti, pa čak i pisaca. Bruce Sterling i Tom Maddox su nekoliko puta javno izjasnili svoje simpatije prema hakerima i njihovoj borbi protiv vladajućeg poretka. Besplatni elektronički roman «The Hacker Crackdow n» Bruce Sterlinga jasno navodi kako je posvećen upravo njima, a njegov su primjer slijedili i ostali nezavisni cyberpunk pisci tijekom devedesetih godina. Posljedice ovog pokreta osjećamo i danas, svako malo čitamo vijesti o novim načinima probijanja zaštite Microsoftovih operacijskih sustava, a prijetnja mrežnih virusa nikada nije bila toliko jaka kao što je danas. Veliki broj «Open-source» zajednica u svijetu, govori nam kako postoje skupine koje se još uvijek bore za slobodan pristup, ne samo informacijama nego i proizvodima, što je zapravo otvoreno objavljen rat komercijalnim programskim rješenjima mnogih globalnih informatičkih tvrtki. Spoj cyberpunka i stvarnosti često je rezultirao paranojom. 30

Američka tajna služba u suradnji s FBI-em svojevremeno je vršila propagandu šireći strah od računalne tehnologije i računalne industrije, prikazujući ih kao anarhističku prijetnju koja bi vrlo lako mogla uništiti temelje američkog načina života. Prije samo pet godina vlada Velike Britanije, počela je računalni kriminal bilo koje vrste tretirati kao jedan novi oblik terorizma tzv. Cyberterorizma, u Kini je za neke pr ijestupe predviñena i s mrtna kazna bez obzira na dob. U nekim slučajevima, paranoja protiv računalnog kriminala nerijetko je rezultirala apsurdnim dogañajima; tako je npr. 1990. Američka Tajna služba u suradnji s lokalnom policijom obavila raciju na sjedište Steve Jackson Games-a, tvrtke koja se bavi pisanjem pravila za role-play igre i zapljenila sav mater ijal (uključujući i knjigu) vezanu uz Cyberpunk GURPS igru, pod obrazloženjem kako je unutar pravilnika opisano nekoliko metoda ilegalnog pristupa mrežnim računalima. Zbog toga i danas GURPS Cyberpunk pravilnik izlazi s natpisom: «The book that was seized by the U.S. Secret Service!» ( knjiga koju je zaplijenila Američka Tajna služba). Sličnih primjera ima na pretek.

CYBERPUNK DANAS Negdje na početku ove teme broja, spomenuli s mo kako se kritičari, iz meñu ostaloga, prepiru i oko toga je li cyberpunk danas uistinu mrtav? Činjenica jest kako je sam žanr u svom izvornom obliku današnjoj publici možda manje privlačan ili fascinantan nego originalnoj Gibsonovoj publici tjekom osamdesetih ili devedesetih godina. Praćenje tehnološkog napretka nikada nije bilo teže nego što je danas, što je još jedna velika prepreka s kojom se cyberpunk autori moraju suočiti. Veliki dio Gibsonove vizije s početka osamdesetih godina danas je jednim velikim dijelom i ostvaren: Internet, virtualna stvarnost, globalna ekonomija, elektronički implanti, hakeri, ovisnost o tehnologiji, pa čak i umjetna inteligencija (iako na još uvijek vrlo niskom stupnju tehnološke evolucije), itd. Koliko je usitinu, današnjoj publici zanimljivo čitati o komunikacijskim mrežama? Zasigurno jednako koliko je i publici osamdesetih bilo čitati o mikrovalnoj pećnici ili tonskom telefonu.

Ipak, cyberpunk žanr je do danas toliko srastao sa žanrom znanstvene fantastike u bilo kojem njezinom obliku, da je praktički nemoguće ne primijetiti ga. Bilo da je riječ o hard core space operama ili high tech thrillerima, uvijek ćete naići na neka od obilježja cyberpunk žanra. Najveća revolucija koju je izazvao ovaj žanr ne leži u samom pokretu ili promjenama na socijalnoj razini, već u tome što je uspio tehnologiju učiniti još jednim novim prihvatljivim sredstvom u samoj znanstvenoj fantastici, jednako kao i pr ihvaćanje samostalnih i jakih ženskih likova. Svejedno, još uvijek je moguće naletjeti na nekoliko sf autora koji se što je više moguće drže onog originalnog, Gibsonovog koncepta, s pažnjom preusmjerenom na sociološka filozofska pitanja, na meñuljudskom odnosu i utjecaju globalne ekonomije na obične korisnike, kojima se i opet odupiru oni članovi društva koji se nalaze na njegovom rubu. Prekrasan primjer je, bez svake primjedbe, Neil Stephenson kojeg bi s mo stavili na sami vrh, prije svega, jer je jedini autor koji još uvijek nije izostavio cyberspace kao ključan element svojih romana, kojeg ostali pisci bezuvjetno zaobilaze ili spominju tek usput. Ako još niste pročitali njegov klasik „Potpuni raspad“ preporučamo da to svakako učinite što je prije moguće. Drugi odličan primjer je i Walter Jon Williams, čiji se literarni radovi još uvijek drže klasične Gibsonove vizije, o A merici kao fašističkoj ekonomskoj svjetskoj sili. Takoñer, osobno preporučamo i Richarda K. Morgana koji se u svojim ostvarenjima više oslanja na sama sociološka pitanja, ali takoñer još uvijek vjerno prati onu Descartesovu ideologiju u kojoj um i postupci čine čovjeka i odbacuje tijelo kao njegovu glavnu karakteristiku. Istom filozofijom se bavi i Michael Marshall Smith u nekim svojim romanima od kojih bi posebno izdvojili „Rezervne ljude“, gdje se jednako tako bavi utjecajem globalne ekonomije i biotehnologije na ljudsko društvo. Premda njegovi romani možda više djelujuju kao predstavnici žanra strave i užasa, zbog zasićene količine nasilja koji djelomično prevladavaju u cijelom njegovom opusu, činjenica je kako je meñuljudski odnos centralna ideja njegovih romana. Iako je Gibsonov žanr danas djelomično raskidan ili usañen u ostale žanrove, postoji jedna grana umjetnosti, gdje je cyberpunk u potpunosti očuvan i što je najbolje, upravo popularan – STRIP.

31

Možda će ovo zvučati čudno, ali ako pogledamo neka karakteristična obilježja žanra (npr. utjecaj globa lne ekonomije, prikaz staleža i šarenilo raznih modnih stilova), cyberpunk se u stripu pojavio mnogo ranije nego u književnosti, a začetnik mu je kultni filmski redatelj Alexandro Jodorow sky. Iako krajem sedamdesetih nije razmišljao o telekomunikacijskim mrežama kao o novoj revolucionarnoj tehnologiji, sociološka pitanja koja postavlja u svojim djelima kao što je strip „ Incal“ definitivno spadaju pod cyberpunk žanr. Isto vrijedi i za neke njegove kasnije radove kao što su npr. „Technopriests“, gdje nas uvodi u jednu sasvim novu i halucinogenu viziju virtualnog svemira (o samom Alexandreu i njegovim djelima ćemo pisati u jednom od narednih brojeva The Voida). Jedan poseban sjajni biser je i francuski strip autor Enki Bilal sa svojom tzv. „Sarajevskom“ trilogijom za koju su mnogi priznali kako prilično jasno predočava njegovu viziju mračne i depresivne budućnosti u kojoj pratimo životne priče troje Sarajevske djece razdvojene nakon granatiranja bolnice. Osim što u svojoj trilogiji kritizira ekonomiju i društvo, Bilal se skoro sadistički igra s identitetom glavnog junaka Nikea, posebno u prva dva dijela serijala: „San Monstruma“ i „32. Decembar“. Riječ je o jednom zbilja ozbiljnom i nezaobilaznom štivu koje zahtjeva jedan poseban pristup. Takoñer, strip serijali „Grunge genetika“ i „Slum nation“ od Zalozabala, zaslužuju da ih se spomene, ne toliko zbog filozofije kojom se bave koliko kritikom koju bacaju na svjetski poredak kojeg podnosimo iz dana u dan. Zalozabalu uistinu ništa čega se dotakne nije sveto ili tabu, a cijeli sarkazam kojim se razbacuje, popraćen je zaniljivim i vedrim crtežom, koji vrlo jasno podsjeća na Gibsonov mračan svijet zamaskiran neonskim svjetlećim reklamama. Zabavan je koliko i provokativan, upravo onakav kakav je cyberpunk oduvijek i bio.

Prema «American Guardianu» iz 1999., Gibson je bez ikakve sumnje znanstveno-fantastični pisac vrijedan najvišeg priznanja i vjerojatno najvažniji romanopisac u posljednja dva desetljeća. Do danas, Gibson je napisao preko dvadeset priča, devet kritički priznata romana i jednu umjetničku knjigu, takoñer pisao je članke za nekoliko važnih izdavača i intenzivno surañivao s drugim umjetnicima, filmašima i glazbenicima. Njegov rad je zapamćen kao jak utjecaj na znanstvenu fantastiku, razne akademske krugove, cyber-kulturu i tehnologiju.

William Ford Gibson roñen je 17. ožujka 1948. u priobalnom gradiću Conw ayu u Južnoj Carolini. Većinu svog djetinjstva i adolescencije proveo je u Wythevilleu, malom rudarskom gradiću u Virginiji, gdje su mu roditelji roñeni i odrasli. Kako mu je otac bio poslovni manager velike rudarske tvrtke, obitelj je bila prisiljena seliti se većinu tog vremena, ostavljajući malog Williama kao tihu i povučenu osobu bez prijatelja. Dok je Gibson bio još malo dijete, otac mu se ugušio u javnom restoranu za vrijeme poslovnog putovanja. Njegova majka, budući da ga nije imala snage sama obavjestiti o očevoj smrti, pronašla je nekog drugoga da sinu poruči tragičnu vijest i vratila se kući iz Norfloka tek nekoliko dana kasnije. Ostatak vremena, oboje ostaju živjeti u Wythevilleu kojeg je Gibson kasnije opisao kao mjesto „gdje je modernizam stigao do jedne odreñene razine, ali kojoj nikada ne biste trebali vjerovati“. Kako se zapravo nikada nije naučio uklopiti u okolinu koja ga okružuje, s matrao je religiju vrlo odbojnom i svoj bijeg od stvarnosti tražio je u čitanju znanstvene fantastike, najčešće Williama S. Burroughsa i Henrya Millera. Kako bi udovoljio svojoj „kronično napornoj i depresivnoj“ majci, s trinaest godina kupio je svoju prvu „Beat“ antologiju Američke književnosti i tako pobliže upoznao radove pisaca i pjesnika poput Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca. Kad je navršio petnaest godina, majka ga je upisala u privatnu školu u Tusconu, Arizoni, dok je ona ostala u Wythevilleu sve do smrti svoga muža koji je preminuo kad je Gibsonu bilo devetnaest godina. Tom Maddox jednom je komentirao kako je William Gibson „odrastao u A merici toliko uznemirujućoj i nadrealnoj da bi J.G. Ballard o njoj mogao samo sanjati“. Konačno, primivši vijest o majčinoj smrti, Gibson odustaje od daljnjeg školovanja i ostajući bez mature, povlači se u život izoliranog pustinjaka, putujući po Californiji i Europi, lagano se stapajući u protukulturu koja je zahvatila svijet.

32

1967. godine Gibson odlazi u Kanadu kako bi izbjegao novačenje novih regruta za Vijetnamski rat, komisiji je na salušanju izjavio kako mu je jedina namjera u životu ta da „iskuša svaku kemijsku halucinogenu spustancu ikad spravljenu“, odmah nakon saslušanja otišao je kući, kupio autobusnu kartu za Toronto i otputovao dva tjedna kasnije. U biografskom dokumentarnom filmu „No Maps for these territories“ iz 2000. godine izjavio je kako mu je iskrena namjera bila manje savjesne prirode, već više požuda za spavanjem s hippie curama i pušenjem hašiša. Naravno, Toronto je u to vrijeme bio krcat mladim amer ičkim emigrantima poput njega, koje je on osobno smatrao odbojnima, najviše zbog prevladavanja kliničke depresije unutar zajednice, kao i velikog broja samoubojstava, te zlostavljanja raznim opojnim sredstvima. Upravo je tamo doživio svoj prvi javni nastup u CBCevom vjesniku „The summer of love“, gdje mu je isplaćena skromna svota od petsto dollara (u to vrijeme dovoljna za plaćanje dvadeset tjedana stanarine) za komentiranje hippie potkulture u Yorkvilleu. S tim novcem bio si je u stanju financirati daljnja putovanja. Ostatak šezdesetih godina, proveo je sa svojom novom djevojkom iz Vancouvera s kojom je proputovao i dobar dio Europe, posjećujući države „fašističkih režima i pristupačnih vrijednosti valuta“, zajedno su krstarili Grčkim arhipelagom i putovali u Instanbul 1970. godine. Vjenčali su se 1972. i skrasili u njenom rodnom gradu, gdje su većinu vremena uspjeli preživjeti zahvaljujući njenom poslu učiteljice u lokalnoj školi. Tih godina, Gibson je pribavljao sredstva za život preprodavajući robu koju je nabavljao ispod cijene u trgovinama „Vojske spasa“, dok se u slobodno vrijeme kod kuće brinuo za njihovo prvo dijete.

Shvaćajući kako je mnogo lakše učiti i održavati visoke ocjene i tako prikupiti velikodušnu studentsku pomoć, nego fizički raditi, prijavio se na sveučilište „British Columbia“, gdje je 1977. godine dobio svoju diplomu za područje Engleskog jezika. Upravo zahvaljujući proučavanju Engleske književnosti, Gibson je bio izložen širem opsegu fikcije, kojeg inače sam ne bi nikada uzimao u obzir. To mu je omogućilo širok spektar ideja, inače nedostupan unutar kulture znanstvene-fantastike, uključujući i spoznaju o postmoderniz mu. Ubrzo je počeo pohañati svoj prvi tečaj o znanstvenoj fantastici što mu je i napokon omogućilo da skupi hrabrosti i napiše svoju prvu kratku priču: „Fragmenti hologramske ruže“. Nakon što je uzeo u obzir polaganje više diplome s temom „Znanstveno-fantastični romani kao fašistička književnost“, Gibson je s vremenom prestao pisati u godinama koje su usljedile i proširio svoju kolekciju punk ploča (u to je vrijeme slušao The Clash i slične bandove). Tako je bilo sve do jedne sf-konvencije 1980. u Vancouveru, gdje je upoznao svoju srodnu dušu, punk glazbenika i autora Johna Shirleya. Obojica su ubrzo postali prijatelji i zapravo je John Shirley taj koji je uspio uvjeriti Gibsona da počne prodavati svoje kratke priče, te da se ozbiljno prihvati pisanja, što je ovaj na kraju i prihvatio. Nešto manje od dvije godine, Gibson je nastavio pisati kratke priče i lagano ih slagati u jednu zbirku pod imenom „Burning Chrome“. Ništa posebno mu se nije dogañalo u životu sve do jedne sf-konvencije u Denveru kasne jeseni 1981. gdje je preko Shirleya, upoznao druge pisce znanstvene fantastike, točnije Brucea Sterlinga i Lew is Shinera, koji su ga odmah primjetili kao novog i revolucionarnog autora, ili kako je Sterling sam rekao on je bio njihov „put prema naprijed“, te su se odlučili držati „ovog Vancouverskog malca“. Na istoj konveciji Gibson je svoju prvu priču o cybespaceu pročitao pred skromnom publikom od svega četvero ljudi, nakon čega je izjavio kako ju je Sterling „potpuno shvatio“. Narednih godinu dana Gibson je nastavio pisati priče i razvijati svoj stil, koji je odmah bio primjećen kao svijet sumorne i mračne budućnosti s osjećajemm noir filma. Radovi su mu uskoro bili objavljeni u dva znanstveno-fantastična magazina: Omni i Universe 11. Sa svojim se radovima pokušavao udaljiti od „ mainstrema“ što je više mogao. 33

Svijet koji je opisao u pričama „ Podsjetnik Johnny“, „The Spraw l“ i njegovi likovi poput Molly Millions, ubrzo će kulminirati u ono što će biti njegov prvi znanstveno-fantastični roman. Sredinom 1982. dobio je svoju prvu ponudu za ekskluzivno objavljivanje znanstveno-fantastičnog romana od Terry Carr, za treću seriju „Ace Science fiction Specials“ posvećenog isključivo debitantskim djelima. Gibson je pristao i dopušten mu je rok od godinu dana da napiše roman. U kolovozu 1982. Gibson je otputovao u Austin na ArmadilloCon, gdje je zajedno s Shirleyem, Sterlingom i Shinerom vodio raspravu s temom: Iza zrcalnih naočala: osvrt na punk sf“, gdje je Shiner zabilježio jačanje i fomiranje njihovog novog pokreta. Nakon vikenda provedenog u raspravama o rock'n'rollu, MTV-u, Japanu, drogama i politici, Gibson se zaputio kući u Vancouver i u šali izjavio „nova osovina je upravo oblikovana“. Nakon toga su Sterling, Shiner, Shirley i Gibson, zajedno s Rudolfom Ruckerom počeli oblikovati jezgru radikalnog cyberpunk književnog pokreta. Gibson je do tada već bio završio trećinu svog romana, ali upravo u tom trenutku se dogodilo nešto potpuno neočekivano. Vidjevši prvih dvadeset minuta novog filma Ridleya Scotta „Bladerunnera“, Gibsona je počela hvatati panika. Pomislio je kako je njegov prvi roman koji će ikada objaviti, unaprijed osuñen na propast, jer bi mnogima mogao izgledati kao jeftina kopija ovog zbilja odličnog filma koji je njegovu viziju mračne budućnosti tako uvjerljivo prikazivao na ekranu. Dvije trećine knjige, Gibson je prepravljao dvanaest puta, bojeći se cijelo vrijeme kako će izgubiti pozornost čitatelja i konstantno se držeći u uvjerenju kako će ostati trajno osramoćen jednom kada roman bude objavljen. Ipak, na kraju je bio prisiljen ispoštovati svoje dužnosti prema izdavaču i „Neuromancer“ je objavljen pred kraj 1983. godine. Roman nipošto nije bio dočekan s pljeskom, ali je pogodio onaj ključan „kulturološki živac“, ubrzo je postao veliki hit unutar underground publike. To je prvi roman koji je osvojio tri glavne nagrade za znanstvenu fantastiku (Nebula, Hugo i Phillip K. Dick) istovremeno i prodan je u preko šest i pol milijuna primjeraka širom svijeta. Iako je New York Times cijeli dogañaj ignorirao, roman su spomenuli tek deset godina kasnije po prvi puta u svojim člancima. Law rence Person je 1998. u svojim „Zabilješkama prema Postcyberpunk Manifestu“ opisao „Neuromancera“ kao arhetipsko cyberpunk djelo.

Godine 2005. „Time“ magazin uvrstio je Gibsonov prvijenac u popis od stotinu najboljih romana svih vremena s enegleskog govornog područja od 1923. dodajući kako „nema načina da se previdi koliko je Neuromancer bio radikalan kad se prvi put pojavio“. Gibson je kasnije komentirao samog sebe kao autora u tim danima kao: „ momka kojem bi definitivno platio piće, ali kojem nipošto ne bi posuñivao novac“, a roman kao jednu „adolescentnu knjigu“. Uspjeh Neuromancera zajamčio je tridesetčetverogodišnjem Gibson uspon iz tame. Iako je većina stečenog Gibsonvog ugleda duboko ukorijenjena na račun njegovog prvog romana, njegova djela su nastavila evoluirati konceptualno i stilski. I premda je odlučio ne pisati nastavke Neuromancera (čak je i posljednja rečenica u romanu: „i više nikada nije vidio Molly“ napisana kako bi spriječio samoga sebe od mogućih pokušaja), učinio je upravo to 1986. s romanom „Count Zero“ (ili Grof Nula, prema nekim prijevodima). Takoñer je 1988. planirajući pisati nevezanu postmodernu „space operu“ „The Log of the Mustang Sally“ završio Neuromancer trilogiju s romanom „Mona Lisa Overdrive“. I premda književni kritičar Larry McCaffery tvrdi kako je riječ o romanu koji je „ugasio sva svjetla cyberpunk literature“, oba su romana osvojila nominacije za „Nebula“ i „Hugo“ nagrade. Cijela je trilogija (tzv. „Spraw l trilogija“, jer se cijeli svijet vrti oko Gibsonove istoimene kratke priče) samo učvrstila Gibsonovu reputaciju kao pisca i autora. Tijekom narednih nekoliko godina Gibson je surañivao s mnogim drugim piscima pogotovo s Johnom Shirleyem i Bruceom Sterlingom s kojim je 1990. napisao još jedan roman „ Difference Engine“ („Razlikovni stroj“ u domaćem prijevodu), smješten u tehnološki razvijenu Veliku Britaniju alternativne povijesti Viktorijanskog doba, za koji su osvojili nominacije za Nebulu 1991. kao i John W. Campbell nagradu 1992. godine. Osim što je roman prihvaćen od strane kritike, s matra se i začetnikom tzv. „steampunk“ žanra. Takoñer je krajem osamdesetih godina radio na scenariju za film „Alien 3“, iako je scenarij n akraju odbačen, redatelj David Fincher je ipak odlučio zadržati ideju zatvorenika koji imaju utetoviran bar-kod u potiljak. 1993. Gibson je napisao roman „Virtual light“ (u našem prijevodu poznat kao „Svjetlost prividne stvarnosti“), koji početak još jedne njegove poznate trilogije. Tzv. „Bridge trilogija“ nastavljena je romanima „ Idoru“ 1996.-te i „All Tomorrow 's Parties“ 34

napisanog 1999. s kojom je Gibson ponudio pogled na svijet iz jedne malo drugačije perspektive, ovog puta napadajući medije umjesto multinacionalnih korporacija i tehnologije. Nažalost na ovim našim prostorima, jedino je u prijevodu moguće pronaći „Svjetlost prividne stvarnosti“ u izdanju Algor itma, dok je drugi roman „ Idoru“, objavila izdavačka kuća „Polaris“ iz Srbije. Naziv „Bridge trilogy“ je nastao zbog „Golden Gate“ mosta u San Franciscu oko kojeg se vrti radnja prvog romana. Posljednji roman ove trilogije označio je Gibsona kao „ iskrivljenog sociologa bliske budućnosti“ (kako je rekao Steven Pole). Nakon romana „All Tomorrow 's Parties“, Gibson je prihvatio nešto realističniji stil pisanja s kontinuiranim pripovijedanjem tzv. „spekulativna fikcija vrlo nedavne prošlosti“ koju je i sam komentirao na intervju-u za CNN 1997. godine: „… osjećao sam kako pokušavam opisati nezamislivu sadašnjost i zbilja osjećam kako je znanstvena fantastika danas najbolje iskorištena kao istraga privremene sadašnjosti, nego kao bilo koji pokušaj predviñanja kamo idemo. Najbolja stvar koju danas možete učiniti, jest iskoristiti znanost da istražite sadašnjost, Zemlja je trenutno potpuno strani planet.“ Za vrijeme napada na WTC 11. rujna 2001. Gibson je napisao oko stotinu stranica svog novog romana „Pattern Recognition“, shvaćajući taj dogañaj kao o naj pravi početak 21. stoljeća i kao jednu ključnu prijelomnu točku vankulturnog iskustva, u potpunosti je prepravio prošlost glavnog lika: „To je za mene bilo jedno od najčudnijih iskustava koje sam doživio s bilo kojom dosadašnjom fikcijom…“ – kako je kasnije i sam komentirao. Roman je završio i objavio tek 2003. i premda je prodao prava za snimanje filma prema svom romanu, od te adaptacije se ipak odustalo krajem 2006. Promatranje kulturoloških promjena u Americi nakon 11. rujna preostala je Gibsonova glavna tema do danas. Njegov najnoviji roman „Spook Country“ objavljen je 2007. godine i direktno nastavlja pratiti ovaj fenomen „podjetinjavanja društva“ u kojem danas i sami živimo. Roman „Spook Country“ lansirao je Gibsona na top ljestvice mainstream bestsellera po prvi puta u njegovom životu. No, bez obzira, presjecanje paranoje i tehnologije, je i dalje ostao glavni fokus njegovih literarnih djela.

Što ako smo zapravo “'bačeni“ u ovaj svijet, ako se u njemu nikad ne osjećamo kod kuće, nego uvijek dislocirano, 'iščašeno', i što ako je ta dislociranost naše konstitutivno, izvorno stanje, sam obzor našeg bitka? -Heidegger Divinizacija Mreže by Nataša Bek

Oduvijek je čovjek težio postati haker stvarnosti zbog gañenja pred životom kao ciklusom rañanja i raspadanja i riješiti se tako jednom za svagda rezigniranog prihvaćanja apriorne OGRANIČENOSTI našeg pristupa Realnom. I ne samo to; još od davnih vremena kada je sjedio u pećini uz vatru, gledajući sjene na zidovima imao je želju zavladati prirodom, postati poput bogova s Olimpa, doseći neviñena stanja svijesti i ući u nepoznatu dimenziju duhovnosti. Polako, napredujući i posrćući kroz mračna i renesansna vremena svoje povijesti približavao se više ili manje tim svojim svetim ciljevima. Danas je možda bliži nego ikada prije napuštanju svih starih konceptualnih koordinata i paradigmi koje ga poput zombija vežu za krutu materijalnu realnost. Izlet, kao na drogama, u eteričan prostor novih percepcija i iskustava pruža današnja računalna tehnologija koja predstavlja jabuku s drveta spoznaje, a koja bi takoñer omogućila i otimačinu božanskih svojstava. U digitalnim ustrojima ne naslućuje se samo nadomjestak za čovjeka nego i za božansko. Sve ono što ljudi drže bitnim: moć, znanje, prisutnost ekstrapolira divinizacijom mreže u divovsko: svemoć, sveznanje, svepris utnost... Uz mimo za primjer pojam Avatar, koji pored čovjekovog predstavnika u mreži ukazuje i na samu Božju sliku . Ovaj pojam, koji se upotrebljava kao izraz za simboličko pr ikazivanje sudionika u mreži, izvorno potječe iz sanskrta. U hinduizmu on označuje vidljivu pojavnost bogova. Glagol avatâra podrazumijeva silazak boštva, osobito Višnu u Krišninu liku. Susret s drugim ljudima u digitalnim mrežama i virtual reality (VR)-svjetovima dogaña se uglavnom preko tih virtualnih predstavnika.Iz samog pojma Avatar slijedi i problem tijela, karakterističan za digitalnu mrežu: čovjekova se tjelesnost ne može odraziti u mreži podataka. “Čovjekovo tijelo, tjelesnost uopće, obilježeni su nadasve time što tijelo zaprema odreñeni prostor te može opstojati jedino u toj svojoj protežnosti u prostoru. U digitalnim umjetnim svjetovima nestaje 35

ta protežnost u prostoru; Avatar se može posvuda ukazivati kao nevidljivi nulti vektor ili pak potpuno ispunjuje V R. On može biti zvuk, formula, boja. Oponašanje ljudske tjelesnosti u zamišljajima VR-a (još) je sazdano prema našem tjelesno predustrojenom opažaju: naše osnovne usporedbe gore – dolje, svijetlo – tamno, muško – žensko u VRovim su zamišljajima razumljive, jer jedino tako možemo njima ovladati. Zakonitost svojstvena digitalnome mediju ne treba tu tjelesno zamišljenu simboliku komunikacije.“ Ljudskim sudionicima u V R-u namijenjena je uloga bogova, zapravo javlja se samopobožanstvenjenje svakoga pojedinog čovjeka. Takvo shvaćanje »ekskarniranih« ljudi kao bogova u mreži teoretičari medija proširuju na cjelokupnu digitalnu mrežu. Cyberspace se ponaša kao Bog, ima nešto s idejom o Bogu koji je sve, koji sve vidi i čuje.«Povežemo li ova razmatranja s teorijom evolucije i uzimajući u obzir da sama evolucija sadrži božanska svojstva možemo krenuti od pretpostavke kako je sama pojavnost čovjeka kao tjelesnog bića svojevrsni manjak i evolutivni meñustupanj koji vodi umreženom superorganizmu, a koji igra ulogu boštva. Divinizacijom mreže otvara se Pandorina kutija u ko joj je ostala ljudska najveća nada – besmrtnost. Može li se što postići prelaskom na elektroničke komponente pomoću digitalne tehnike koja bi ljudski duh oslobodila tijela kao teško popravljivog sustava koje ga ograničuje. Hoćemo li i naše pamćenje, kao osnovno filološko sredstvo za rad prepustiti silikonskim čipovima, električnoj struji, optičkim vlaknima i tko zna čemu još. ''Kad pomoću nanotehnologije razvijemo nadomjestak za tijelo i mozak, živjet ćemo dulje, posjedovati veću mudrost i radovati se neslućenim sposobnostima'', tvrdi Marvin Minski. Spajanje biotehnologije (karta genoma = informacijski temelji života), nanotehnologije (najsitniji ugradbeni dijelovi i implantati) i informacijske tehnologije (AI = artif icial intelligence, UI = umjetne inteligencije) silan je izazov. Cijeli se život reducira na apstraktne funkcije organizirane inteligencije, u kojoj se informacije izjednačuju s postojanjem. Stvara se znanje radi samog znanja, znanje se pretvara u neograničenu

moć. Takav globalizirani svijet, u kojemu se čovjeka pretvara u dio središnjeg kompjutora u kojemu svoj mozak ima izvan svoje lubanje a svoje živce izvan svojega tijela, zahtijeva čovjekovu potpunu poslušnost, ukidanje čovjeka kao osobe. Cyberspace funkcionira na gnostički način, utoliko koliko nam nudi oslobañanje privezanosti uz naša prirodna tijela i pretvaranje u virtualno biće koje nije podložno propadanju i tromosti materijalne realnosti. Nije li i sama ideja o «eteričnom» tijelu koje za sebe možemo stvoriti u Virtualnoj Realnosti ostvarenje starog gnostičkog sna o nematerijalnom «astralnom tijelu»? Prema Žižeku postoje četiri prevladavajuća teorijska stajališta u pogledu Cyberspacea: 1. čisto tehnološko veličanje novih potencijala superračunala, nanotehnologije i genetičke tehnologije, 2. New Age odgovor, tj. isticanje gnostičke pozadine čak i posve «neutralnih» znanstvenih istraživanja, 3. historicističko-društvenokritička, «dekonstruktivistička» primjena oslobañajućih potencijala cyberspacea koja nam svojim brisanjem granica kartezijanskog ega, njegova identiteta, monopola na misao i vezanosti uz biološko tijelo dopušta prijelaz s muško- kartezijansko-liberalno-identitarnog subjekta na rasuto-cyborške , «postljudske» oblike subjektivnosti, s biološkog tijela na nestalna utjelovljenja, 4. heideggerovska filozofska premišljanja o implikacijama digitalizacije, koja se usredotočuju na ideju tubitka kao bitka-usvijetu, kao angažiranog aktera koji je bačen u odreñenu situaciju svijeta života. Identifikacija genoma kao i tehnološke perspektive «uploadanja» ljudskog uma u računalo predstavljaju najjasnije viñenje onoga na što je Heidegger mislio kada je govorio o «opasnosti» koja prijeti od planetarne tehnologije: ono što je ovdje ugroženo upravo je sama eks-statična bit tubitka, čovjeka koji je sposoban transcendirati sebe samoga povezujući se s bićima unutar Čistine svojega svijeta. Zanimljivo je napomenuti da je za Heideggera i sam pogled na Zemlju iz svemira označio završetak ljudskog bića kao nečega što boravi izmeñu neba i zemlje-kad jednom vidimo Zemlju iz svemira, Zemlja više nije Zemlja. S druge strane, možda nam upravo ta «opasnost» pruži priliku radikalno se suočiti sa sudbinom 36

čovječanstva i navesti nas na jedan u potpunosti drugačiji modalitet našeg odnosa prema tehnologiji, modalitet koji bi potkopao kartezijanski subjekt tehnološke dominacije. Dok prva dva stajališta dijele pretpostavku potpunog rastjelovljenja, te svoñenja (post)ljudskog uma na softverski model koji slobodno lebdi iz meñu različitih utjelovljenja, druga dva opet utvrñuju konačnost utjelovljenog aktera kao krajnji obzor naše egzistencije. Citat sažete formulacije Katherine Hayles: «Ako je moja noćna mora, kultura nastanjena postljudima koji svoja tijela smatraju modnim detaljima, a ne temeljem svoga bića, onda je moj san verzija postčovjeka koji će prigrliti mogućnosti informacijskih tehnologija, a da ne bude zaveden fantazijama o neograničenoj moći i rastjelovljenoj besmrtnosti, koji će priznati i štovati konačnost kao uvjet ljudskog bića i koji će razumjeti ljudski život kao nešto što je ukorijenjeno u vrlo složenom mater ijalnom svijetu, o kojemu ovisi naš daljnji opstanak.» Meñutim, prema Žižeku, ono u čemu Haylesova griješi je njezina gruba suprotnost izmeñu liberalnog autoidentičnog i autonomnog ljudskog subjekta prosvjetiteljstva i postljudskog tijela, u kojemu se granica koja razdvaja moje autonomno Ja od njegovih strojnih proteza neprestano probija i u kojemu Ja i samo eksplodira u poznato «društvo umova». Kada se dekodira ljudsko tijelo i formulira genom svake pojedine osobe ostaje nam suočiti se s radikalnim pitanjem «što mi jesmo», jesam li ja «ja» ili samo kod koji se može komprimirati na jedan jedini medij za pohranu podataka., jesam li ja «nitko i ništa», samo puka iluzija svijesti o sebi, čija je jedina realnost složena mreža neuronskih i drugih veza u interakciji? Proizlazi suočavanje subjektivnog iskustva i samoobjektivizacije istog. Uz mimo za primjer «objektivno» očitavanje našeg kvocijenta inteligencije ili genetski potencijal za druge intelektualne sposobnosti? Kako će svijest o toj totalnoj samo-objektivizaciji utjecati na naš doživljaj sebe samih? Ako je ona potpuna, tko je onda to «ja» koje intervenira u «svoj vlastiti» kod kako bi ga promijenilo? Nije li već i sama ta intervencija objektivizirana u potpuno skeniranom mozgu?

Može li se izbjeći subjektivno iskustvo i hoće li isto ono staro «ja», koje se fenomenološki oslanja na jaz izmeñu «mene» i objekata «izvan mene» i dalje postojati nakon završene samo-objektivizacije?

Ali, u oba slučaja, mi postižemo neku vrstu svemoći, budući da s mo sposobni snagom vlastitih misli prelaziti iz jedne u drugu realnost, takoñer transformirati svoja tijela itd.

Ono što se naslućuje na obzoru «digitalne revolucije» jest mogućnost da će ljudska bića steći sposobnost onoga što su Kant i drugi njemački idealisti nazvali «umnim zorom» (intellektuelle Anschauung), jest zapravo zatvaranje jaza koji razdvaja (pasivni) zor od (aktivne) proizvodnje, to jest zor koji odmah proizvodi objekt koji percipira. Dakle, sposobnost koja je dosad bila rezervirana za beskonačan božanski um.

«S tom tehnologijom moći ćete imati gotovo svaku vrstu doživljaja s doslovce bilo kime, realnim ili izmišljenim, u bilo kojem trenutku.»

Postat će moguće prebaciti se pomoću neuroloških implantata iz naše «obične» realnosti u drugu, računalno proizvedenu realnost i to bez sve te nespretne mašiner ije današnje Virtualne Realnosti (naočala, rukavica…), budući da će signali virtualne realnosti izravno dopirati do našeg mozga, zaobilazeći osjetilne organe. Ray Kurzw eil u knjizi The Age of Spiritual Machines kaže: «Vaši će neuronski implantati davati simulirane osjetilne podražaje iz virtualne realnosti i vašeg virtualnog tijela-izravno u vaš mozak./…/Tipičan web site bit će percipirani virtualni okoliš, za koji neće b iti potreban izvanjski hardware. Jednostavno ćete 'otići tamo' tako što ćete mentalno izabrati site i zatim ući u taj svijet.» S druge strane bit će moguće reproducirati trodimenzionalnu sliku različitih realnosti «tamo negdje»koja će naša «realna» osjetila moći vidjeti i u njih ući (tzv. Utility Fog) i to pomoću «nanobota» (bilijuna samo-organizirajućih, inteligentnih mikrorobota). Bila bi to «Realna Virtualna Realnost», oprečna, a opet komplementarna realnosti simuliranoj pomoću izravnih neuronskih implantanata. Navedene dvije inačice potpune virtualizacije našeg doživljaja realnosti odražavaju razliku iz meñu subjektivnog i objektivnog. U slučaju Utility Fog, naš osjetilni doživljaj daje nam vezu prema realnosti izvan nas samih, možemo reći kako mi «realno» percipiramo privid realnosti, dok nas neuronski implantati zapravo svode na «mozgove u tegli», odsijecajući nas od svake izravne percepcije realnosti.

37

Meñutim, ostaje pitanje možemo li to ostvarenje naše mašte i snova, utopijskih svjetova izvan dosad moguće zamisli doživljavati kao «realnost». Ostaju li ta iskustva i suviše umjetna? Protuargumentu kako se ipak ne može sve virtualizirati i kako još mora postojati jedna 'realna realnost', ona samog digitalnog ili biogenetskog sklopa koji zapravo i proizvodi to mnoštvo virtualnih univerzuma nameće se odgovor u izgledu kako će cijeli ljudski mozak biti «dow nloadan» (čim ga bude moguće potpuno skenirati) na elektronski stroj koji će u svakom slučaju biti djelotvorniji od našeg, ljudskog mozga. I u tom ključnom trenutku ljudsko biće će presjeći pupčanu vrpcu sa svojim materijalnim nositeljem (mozgom u ljudskom tijelu); promijenit će svoj ontološki status «s hardwarea na software». Možemo tvrditi kako ne postoji «čisti um» i kako uvijek treba postojati neka vrsta utjelovljenja, meñutim, ako je naš um softverski obrazac i identitet našeg «ja» neka vrsta neuronskog obrasca; mreža valova, onda bi ga načelno bilo moguće prebacivati s jednog materijalnog nosača na drugi. Hoće li to oslobañanje privezanosti uz svoje prirodno tijelo i pretvaranje u virtualno biće koje lebdi od jednog privremenog utjelovljenja do drugog označiti zapravo tek pravo roñenje ljudskog bića i kraj tranzicije iz životinjskog carstva u istinsko carstvo uma? Tu epohalnu promjenu izrazio je Teilhard de Chardin izrekom: "Veliki mozak misli, dakle ja ne postojim." Dakle, cilj je stvaranje misli izvan čovjeka, misli koja postaje jedina za opstanak sposobna manifestacija života. Time bi se, umjesto kršćanskog spasenja, čovjeku ponudilo elektronsko spasenje. «Nikada se nećemo pretvoriti u virtualna bića koja slobodno lebde od jednog virtualnog univerzuma do drugog: naše tijelo koje pripada 'realnom životu' i njegova smrtnost krajnji su obzor naše egzistencije, krajnja, najdublja nemogućnost koja stoji iza uranjanja u bilo kakvo mnoštvo mogućih virtualnih

univerzuma/…/Doslovno 'prosvjetljenje', 'lakoća postojanja', olakšanje/uznesenje koje osjećamo kada slobodno lebdimo u cyberspaceu (ili još više u Virtualnoj Realnosti) nije doživljaj bestjelesnosti, nego doživljaj posjedovanja drugog-eteričnog, virtualnog, bestežinskog-tijela, tijela koje nas ne ograničava na tromu materijalnost i konačnost, nego je to neko anñeosko, duhovno tijelo, koje se može umjetno preoblikovati i manipulirati. Cyberspace tako obilježava zaokret, neku vrstu 'negacije negacije', u postupnom procesu prema bestjelesnosti našeg iskustva…u cyberspaceu se vraćamo tjelesnoj neposrednosti, iako nekoj zastrašujućoj, virtualnoj neposrednosti. U tom je smislu tvrdnja da cyberspace sadrži gnostičku dimenziju potpuno opravdana: najsažetija definicija gnosticizma je baš ta da je on neka vrsta oduhovljenog materijaliz ma: njegova tema nije izravno viša, čisto idejna realnost, nego 'viša' TJELESNA realnost, proto-realnost nejasnih sablasti i nemrtvih bića. No, konačna poruka cyberspacea još je radikalnija: mi ne samo da gubimo naše neposredno materijalno tijelo, nego spoznajemo da takvog tijela nikada nije niti bilo-naš tjelesni doživljaj nas samih bio je uvijekveć doživljaj imaginarno ustanovljenog bića.»

38

Gabrijel Barišić je prva osoba koja se odazvala na naš natječaj i na naše ugodno iznenañenje, priča nam se jako svidjela i odlučili smo joj prepustiti prvo mjesto. Vjerujemo kako će vam se dopasti njegov stil. Inače, Gabrijel je roñen 4. svibnja 1975. godine u Slavonskom Brodu, diplomirao je biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, inače piše poeziju i ponekad, kako i sam kaže neku pričicu. Eh, da prodao je dušu rock'n'rollu. Ako vas zanimaju ostali Gabrijelovi radovi možete ga kontaktirati na e-mail: [email protected]

LJUDSKI KALUP I

Oblik Zem lje

- Bog je ovaj put malo predugo to pustio – rekoh Isusu. – Imamo problema ovdje dolje. Morat ćeš ponovo sići. Htio je retorički upitati:“A kada nis mo imali problema, mi ljudi“, ali samo uzdahne. „Da se bar još može govoriti o ljudima“, pomislio sam, ali i jedni i drugi susjedi bi rekli da sam rasist. Isus nije mislio ništa, bio je tolerantniji nego što smo vjerovali, kada s mo vjerovali. ... Nakon što sam se probudio, u umivaonik sam ispuhivao gomilu krvavog sranja iz nosa. Uobičajeni jutarnji ritual. Mislim da sam postao ovisan o cyanu osme evolucije. Počinjao sam vjerovati u Boga. Evidentno sam bio rasist, ali ovaj svijet je stvarno najbolji. Ipak se jebem s ljudima, a istovremeno mogu imati backup najboljeg prijatelja nakon što ga je dezintegriralo neko degenerirano entropističko govno. Koja je to ironija da na svakom svijetu misle da su ljudi i svi svoj svijet nazivamo Zemljom, ali jedino s mo mi na Krajini u sredini i jedino smo mi ljudi, do vraga, bez obzira što nam je svijet u obliku torusa. Ljudi su uvijek vjerovali ili da je svijet ravna ploča ili da je kugla, ali jedino je ovaj svijet pravi i u obliku torusa je! Tko jebe lijeve i desne degener ike sa svojim svjetovima u obliku ploče i kugle! Postanimalna Zemlja je pločasta matrica za napucavanje elektrona bestjelesnih i manjeg broja virtualnih koji još nisu bestjelesni, ali eto moraju se razmnožavati, samo Postanimalni su pa to ne rade svojim tijelima itd… Entropija je, s druge strane, velika kugla, pa… entropije… Ovi se jebu, da, i rañaju, samo vole „personalizirati“ svoja tijela pa mnogi nisu više slični ljudima. Postanimalni su od početka mislili da su bogovi u usporedbi s nama drugima, ali i oni dobro znaju da stagniraju. Mogu proizvoditi samo ideje, ali sve se to gradi ovdje na Krajini, tako da ovdje nije samo milicija, a većina milicajaca se ionako bavi svačim, uostalom poput mene. 39

Krajina je čimbenik napretka, uz svu sigurnost koju dajemo Postanimalnima, štiteći ih od Entropije. Danas kopiram svog najboljeg frenda s backupa u mainframeu Obrtničke komore. Nemam pojma kad se zadnji put apdejtao, ali što je friškiji imat će manje problema s psihozom suočenja. Ne vjerujem da ga je ubio nekakav agent Postanimalnih, vjerojatno je samo slučajnost iako je upravo bio napravio ono što ljudi pokušavaju, rekao bih, već tisućljećima. Prava djelatnost njegova obrta bila je sakupljanje ezoterije. Kako je on to sakupljao ezoteriju? Pa, čovjek je doslovno pakirao sve mračne tvorevine ljudske podsvijesti na računalne medije. I upravo prije s mrti dosegnuo je svoj vrhunac. Kako rekoh, i ne samo svoj. „Za Rafaela je to samo bio trofej“, pomislio sam dok sam upisivao broj, koji mi kao milicajcu dopušta dosta toga, kako bih kopirao Rafaela. Nije bilo previše problema. Nije bilo opskurnije osobe od Rafaela. Za njega neće nitko ništa pitati. Raspakirao sam ga, ali nisam imao živaca naći se s njim u virtualnoj stvarnosti nego samo razgovarati. - Je li to ono što mi se čini? – upitao je nakon kratke tišine. - Ne znam točno kako ti se čini, ali eto i to si doživio. - Kao Postanimalni. Ništa bolji od onih koje s mo prezirali. - Šuti stari, bar možeš vjerovati u što hoćeš. - A što bi to trebalo značiti, zar je njima netko nešto zabranio? - Ma zaboravi, digresija. Htio sam čuti gdje si stao. - Čuli s mo da bi se mogli dokopati Salomonove bačve. - To je gotovo, bačva je ovdje. Samo, oprosti stari, ali mislim da si tijelo potrošio ni za što. - Ne, to samo znači da je ta moja misija završila. Sad je tvoj red. Opravdaj me, Sascha. - Kako bih to mogao učiniti? - Siguran sam da ćeš već naći načina. Hej čovječe, ništa strašno. Ako mogu oni dolje svjesno živjeti u matrici, mogu i ja, ali navrati i ti koji put. - Obećavam. Salomonova brončana bačva je fantastična stvar, teoretski. To nije knjiga koja je samo skupina simbola

i imena. To su stvarni demoni. Naravno nije to nekakva stvarna bačva, ponajmanje brončana. Ovi demoni su dow nloadani, ali svejedno ne vidim koristi od toga. Za sve virtualne stvarnosti, na sva tri svijeta, to je transcendent, što znači da bi to tamo trebalo biti nevidljivo. Doduše, trgovac se kleo da se ovo može bar raspakirati u virtualnoj stvarnosti. Nabavili smo je u najdubljoj Entropiji, čak je i ta mo rijetko kome mogla poslužiti, a o drugim dijelovima svijeta da i ne govorim. Tko je danas vjerovao u duhovnost, u Boga? Pogotovo ne Postanimalni. Nemam pojma kako su uopće objašnjavali postojanje transcendenata. Zapravo, nije stvar u tome. Oni su to s matrali nepotrebnim. Nadišli su i vjeru i nevjeru. Izašao sam iz stana. Radio sam nekoliko sati tipičan milicijski posao koji se uglavnom sastojao od toga da ljude mrko gledate i gledate kako biste od njih izmuzli novac, ali misli su mi bile negdje drugdje. Bio sam odsutan, ponajviše od Krajine i zdravog razuma. Nakon toga vratio sam se kući. Nisam bio ni gladan. Posegnuo sam za teškom bocom zaplijenjene tekućine. Izvukao sam kap i pipatu zabio u kvalitetnu kanilu, sigurnu od infekcije, ugrañenu u lubanju. Ponovo sam razgovarao s Bogom i opet mi je brbljao neke gluposti da prosvijetlim budale. Nastavio sam spavati i po običaju sanjao seks. Bez Boga.

II

Posljednja akcija za Rafaela

Prvo smo ostavljali svijetleći trag na nebu Entrop ije. Prvo na Entropiji ne s mijete biti milicajac Krajine pa nisam ni bio, a zatim ljudi su uglavnom gledali svoja posla, bez obzira što je Entropija bila entropija. Samim tim što imate mlaznu letjelicu, možda nije bilo pametno pokušavati srušiti vas. Kad preletite velika središa već je manja vjerojatnost da će netko moći to učiniti, a mi s mo išli u duboku Entropiju, koja je zapravo bila pitomija. Bilo je čak nor malnih, autentičnih ljudi. Ljudi. Rafael je bio na sigurnom, u memoriji pričvršćenoj na moje tijelo. Spojen interfejsom kako bi mogao koristiti moja osjetila. Kamenita pustinja. Pitanje je koliko je bilo koje mjesto sakrivalo letjelicu jer je uvijek netko mogao naići i naći je, a dok ste parkirani u divljini još veća je mogućnost da je izgubite nego da je netko u letu sruši raketom. Uglavnom, sakrili s mo taj bolid izmeñu nekoliko stijena, a onda s mo krenuli suhim kanjonom. Rafael mi je projicirao grafiku svojeg sjećanja na mrežnicu. Hodali s mo satima, kojima me je Rafael uvjeravao da se nećemo izgubiti. 40

Najteže što sam nosio sa sobom bila je voda, a imali smo je i čime naći ako zatreba. Bio sam u dobroj formi, na Krajini sam uglavnom hodao. Mogao sam se samo nas mijati pomislivši na bestjelesne. Bilo bi šteta pustiti tijelo da propadne i ne koristiti ga. Oni su mislili nešto drukčije. Za njih je tijelo bilo nešto što je za nas govno. Sve više su me obuzimale fiks ideje kojih sa m se plašio, ali kažu da odluka postajemo svjesni tek kada ih donesemo. Ako je tako onda sam bio pečen. Od svih strana. Ponovo sam pitao Rafaela što će mu taj vrač. On je odgovorio da mi treba sučelje za transcendent. Tko bi ga mogao iskoristiti ako ne šaman? Ok, imalo je smisla, ali radije bih da cyan bude sučelje. Ne možeš niti prenijeti drogu virtualnim putem, niti možeš drogirati elektronske vodove, majmune, rekao je. Naravno da je bio u pravu, ali moja svijest se još borila protiv odluke. Kada smo se došuljali do šamanove koliba, nis mo vidjeli nikoga. Akcija bi bila prerizična. Morali smo čekati da se šaman pojavi. Nakon što se pojavio, onda s mo tek morali čekati kad će otići kako bismo bar donekle mogli kontrolirati situaciju. Tako smo ostali cijelu noć, ponešto spavajući i ponešto razgovarajući u mislima, a sve to vrijeme održavajući se arsenalom kemikalija. Čim je došao dan iskoristili smo prvu priliku. Nije trebalo puno vremena da se ubaci nešto nanotehnologije u sve što bi šaman mogao unijeti u tijelo. Sve je to bilo ukradeno s milicijskog sklad išta i nisam baš imao velike količine pa se valjalo nadati da će uspjeti bar jedan nanobot. Trkom natrag u zaklon. Izvadili smo i raširili antenu. Sada je trebalo čekati da bot uñe u šamana, doñe do mozga i počne kopirati i slati. Ne znam tko ne mrzi čekanje, a milicija Krajine nije nikakva specijalna postrojba. Vode će jedva dostajati. Trebalo je još izdržati i promjene temperature. Da nije bilo pomoći droge, ne znam kako bih izdržao ni tu još jednu noć. Uglavnom nekakvu emisiju smo dobili, a hoće li to biti čemu, znat ćemo tek kod kuće. Ako. Put natrag bio je problem za sebe jer smo morali tražiti vodu. Bar nismo morali tražiti hranu jer smo imali nešto koncentrata i droge za brzo topljenje tjelesnih zaliha. Ne znam kako bih se snašao bez toga jer nis mo poznavali tehnike lova i preživljavanja niti smo bili toliko opremljeni. Kada smo konačno našli netaknut bolid, proveo sam dan u tom sanduku oporavljajući se. Još jedan svjetleći trag na nebu i bili s mo na velikom uštipku. Jedva sam čekao dobro namakanje. I izokoncentrirani obrok. I spavanje u krevetu. I kap cyana 8.

III

Testiranje šam ana

Duboko sam udahnuo. Idemo. Gurnuo sam pločicu memorije u kompjuter i odvrtio sigurnosnu provjeru i bez nekog osnovanog razloga. Sve je bilo nekako čudno, kao da nema uopće ničega u memoriji, tako da me je to malo uplašilo što će se dogoditi kada ga sparim s Rafaelom. - Jesi li vidio ovo? – rekoh Rafaelu. - To ne znači ništa, ne vidim kako bi to moglo biti zaraženo. Čovjek je bio pravi šaman, nije imao nikakvu računalnu opremu. Samo ga pusti. Otvorio sam vrata prema virtualnom privatnom svemiru. Nisam znao koliko ću morati čekati da se Rafael pogodi sa šamanom. I to je bilo brzo. Prebrzo. - I? - He, he, ne može se komunicirati s njim. - Transcendent? - Ne, jednostavno se ne može komunicirati s njim. - Pa kako je to moguće? - Šaman zna znanje. Dao nam je koliko je htio. A ako je tako, dao nam je puno. - Ne razumijem te. - Mislim da je sve znanje tu, ali nemaš alat kojim bi se to iskoristilo. - Drugim riječima, treba mi sučelje za sučelje? Sranje, možemo li to ikako uopće rješiti? - Trebat će ti inženjer ličnosne imitacije. - Misliš Diana? - Ne vidim nikoga drugoga. - Ali ona je tvoja prijateljica, a ne moja. Osim toga, bilo je lako biti tvojim prijateljem. Nikada nisi ništa ni dao ni primio. Zašto bi ona to učinila? - Vjeruj mi, dao sam. Oni koji razumiju, znaju da sam dao sve od sebe. Pokušaj. Vjeruj joj. - Uostalom, ideš i ti sa mnom. ... Ušao sam u Dianin obrt. Mali privatni laboratorij. Tu je rijetko bilo stranaka, ali napraviti imitaciju osobe nije jeftino pa je i malo prometa dovoljno. Prvo što sam rekao je da ne dolazim kao milicajac. To je povjerovala, kao Rafaelovom prijatelju, ali za nastavak to je jedva bilo dovoljno, kao i image Rafaela. Ona je radila s virtualnim ljudima i valjda je znala koliko je stvaran image stvarne osobe. Problem je zapravo bio u tome što ja nisam htio reći što će mi usluga koju sam tražio, a Rafael nije znao dovoljno. I da je znao, zabranio bih mu da priča bilo kome. Diana je sumnjala da se to može dobro napraviti pa je, računajući da za to ne treba puno rada, pristala. Rafaelovo prijateljstvo je bilo dovoljno, ali i računica je odigrala svoje. 41

Sada smo već prijateljski sjedili u malom salonu i pili pravi pravcati čaj. - Trebamo složiti tutora - rekla je. – Ako misliš da ti je dovoljan bilo kakav generički antropolog, varaš se. Trebamo jednog takvog i imam to u ladici, ali moramo ga kombinirati s ličnošću vrača. Znaš da se do sada niti jedan vrač nije dow nloadao niti je itko, koliko se zna, stvarao imitaciju vrača. Morat ćemo emulirati jednoga koji je najuvjerljiviji iz biblioteke. Mora m te upozoriti da će to biti površno i upitne funkcionalnosti. - Učini to. Već ćemo ga nekako nagovoriti. Trajalo je oko mjesec dana. Ni u kojem slučaju dugo za komplikaciju koja mi je opisana, ali kad je čovjek pun entuzijaz ma onda ne može mirno stajati dok čeka. Nakon tog vremena ponovo sam bio na istoj točki s Rafaelom i šamanom. Diani nisam rekao što će mi sve to, ali morao sam je upoznati s našom lovinom S Entropije, ako ni zbog čega drugog, onda zato da ih integrira. Raditi je i onako morala „na slijepo“. Otkad sam prvi put raspakirao Rafaela, morao sam ga pustiti. Nakon kratke registracije mogao se slobodno nastaniti u virtualnom svemiru Krajine pa je sada tu i živio. Trenutno je bio kod mene jer sam ga morao pozvati da sve ponovimo. - Spreman? Pitaj šamana! – sigurnosna provjera i puštanje. Trajalo je oko pola sata dok se Rafael nije javio. - Što je rekao? - Nikada s njim na zelenu granu. - Pa, kakav je šaman? - Budala. - Ali radi? - Mislim da radi. - I u čemu je onda bio problem? - Hoće tebe. - Mene? Zašto mene? - Neće reći. - Misliš da je opasno? - Ma, ne. Slobodno pokušaj. Rafael je morao izaći i pustiti mene nasamo sa šamanom. Uštekao sam se. Moj privatan svijet bila je mala jednoobrazna i stereotipna planeta, a ja i šaman bili smo jednostavne ikonice. - Je l' ti misliš da sam ja budala? – viknuo je šaman. Brzo sam bio iskopčan. -Što je rekao? – upita Rafael. - Trebaju mu veći resursi. Moramo prijeći u cyberspace Krajine. Na svu sreću, Diana je dobro radila svoj posao pa je postojala opcija da se šamana moglo vezati. Pustili smo se. Nije izgledao kao onaj kojeg smo ukrali, naravno. Izgledao je kao mješavina iz biblioteke i Dianine mašte.

Brzo je našao ambijent sličan onome iz kojega s mo ga uzeli i našli s mo se u crvenoj pustinji. - Koja si ti budala! – prvo je rekao. - Zašto, ako sam ja onaj kojeg tražiš? - Pa znam sve što smjeraš, a tako malo znaš. - Kako možeš znati? - Rekao mi je saveznik. - Transcendent? Pa oni ne funkcioniraju ovdje. - Vjeruj mi, iznenadio bi se – stavio mi je ruku na rame i dobroćudno se nas mijao. Imao sam dojam da me stvarno smatra glupanom. - Ako znaš, onda mi možeš reći. Došao sam da mi kažeš. - Morat ću te napraviti još većom budalom! - Ali zašto bi netko još želio biti budala? - Zato jer što više znaš, time si još veća budala! A ti još nisi naučio dobro obrisati guzicu! - Pa onda me napravi budalom! - Mogu ti pokazati samo najmanje, a i za to nam treba nešto što moraš uzeti izvan ovoga. U pravom svijetu. Ali ne znam kako ćeš to naći. Reče mi da je to nekakav kaktus. Na sreću, ne treba mi pravi kaktus, to bih mogao naći samo na Entropiji. Rekao je da će mi biti dovoljno „ono što ima u kaktusu“, a on će se pobrinuti „da to postane pravi kaktus“. Iskopčao sam se, a šamana sam spremio na pločicu memorije. - I, kakav je šaman? – upita Rafael. - Budala. ... Da je bar tražio bilo koju aktualnu najsofisticiraniju drogu to bi bilo lako, ali drogu iz nekog kaktusa?! Kako netko na Krajini može naći drogu iz kaktusa? Situacija s drogama na Krajini je s miješna. U slobodno vrijeme s mijete uzimati bilo koje droge, a li zabranjeno je da budu komercijalne! Naravno da sve i dalje nor malno funkcionira, samo treba s misliti što gluplji izgovor. Da se ovdje proizvode droge u industrijskim količinama ne treba posebno naglašavati. Izvoz na Entropiju je dopušten! Ova moja situacija je paradoks. To što trebam lako je proizvesti ovdje, ali budući da to nije komercijalno važna droga, morat ću to nabaviti s Entropije. Samo je trebalo s misliti kako. Prvo krenimo s udrugama koje se kunu u tradiciju. Sjedio sam u uredu, tobože istražujući ilegalnu trgovinu s Entropijom i pregledavao banke podataka o raznim udrugama, ali i razne barove, klubove i „ustanove“. Rijetko je što tu otvoreno govorilo o čemu se radi, no krenuti se mora. Odnekud. Otišao sam u „Klub pušača hašiša“ na drugi kraj grada. Unutra su uredno stajali certifikati da je ovo neprofitna udruga grañana i da sami siju svoje usjeve. Možeš misliti. Koliko usjeva je moguće imati na Krajini, a koliko ekipa hašišina 42

može popušiti? Uzeo sam lulu i odšetao se u mračni podrum s divanima. Poznavao sam gotovo sve popularne droge i iz prve ruke, ali od ovoga sam pošizio. Ljudi nemaju pojma koliko su te grube droge štetne. To je kao da popravljate zube pneumatskim čekićem. Ne može takva jedna molekula lijepo sjesti u receptor i upoznati vas s rajem. Što god vidjeli od toga i koliko god vam mijenjalo raspoloženje. Tko bi još vjerovao da je to priroda napravila za čovjeka? Čovjek si je dizajnirao za čovjeka. Trebalo mi je nekoliko lula, skoro cijeli dan i nekoliko „dobrovoljnih priloga za dobrotvorne svrhe“ i upita imaju li što drugo, na što su mi rekli da mogu dobiti bilo koju drogu, ali negdje drugdje. Svejedno, nakon svega pojavio se veseli lik duge, sjede brade i tamne kože sa štapom i skupim, sjajnim zubalom. - Ti, naravno, nisi predstavnik zakona, je li? – to nije bilo retoričko pitanje nego retorička konstatacija. Nije pitao konkretno jesam li milicajac, premda je to vjerojatno sumnjao, ali znao je kakvi smo… Svi s mo mi ljudi. Znao sam da je to to. Ako ovaj ne može, onda nitko ne može. Bilo je samo pitanje cijene. Skoro da i nisam rekao što trebam prije nego što s mo dogovorili cijenu. Nikada ih nećete pobijediti u cjenkanju. Uvijek ćete izgubiti, a oni su voljeli da traje što dulje. Kada sam konačno spomenuo veliku, staklenu bocu cyana za 1ml kaktusa, u svim tim hašišnim izmaglicama više se nije znalo tko je lud i tko je pobjedio. Oči. Zubi. Izrazi pobjede. Izrazi nepovjerenja. Opet osmijeh. I nevjerica. I ludilo. Kakva budala. Kakva nepopravljiva budala. Svi. I nitko dovoljno. Drugi dan sam nosio ulicama teško staklo s cyanom. Uletio sam unutra što sam brže mogao. Nitko nije gubio vrijeme i bio šlampav. Plastična sireta za gospodina… i trk van. Zatim gužva. Zatim značka i mir. Mirna šetnja do kuće. … Mogao sam pronaći pomoćnika da mi ubrizga to u mozak, ali bilo je nekoliko sretnih okolnosti da sa m odlučio drukčije. Dio droge je završio u labosu milicije kako bih znao što sam točno dobio, što je opet izazvalo pitanja otkud mi to, zbog čega sam morao uvaliti kr ivog čovjeka, koji mi je nešto dugovao. Kada sam saznao što imam, otkrio sam da su djelatne doze blizu smrtonosnima i odlučio upotrijebiti samo malo toga, oralno. Bio sam spreman. Prikopčavao sam se na cyberspace i istovremeno puštao šamana. Kada smo se stvorili tamo, prenio me je ponovo na onu pustinju koja je već postojala tamo, ali je za nas stvorio složeniji teren, grmlje i drugo bilje. Ne znam zašto je bilo potrebno hodati nekoliko sati. Uobičajena

bolest šamana: pokušava te napraviti svojim učenikom. Možda je to bilo i produkt parcijalnosti Dianina rada, o kojoj je pričala. - Ali glup si i mogu ti pokazati samo malo. To možda nema veze s istinom, ali upravo to ti treba da uspiješ. Došli smo do nakupine malih okruglih kaktusa. - Uzmi jednoga sa zemlje! Pojedi ga! – naredio je. Znao sam što treba. Otkinuo sam ga, uzeo u usta i stao žvakati. Istovremeno sam liznuo malo otopine sjedeći za konzolom. Šaman me uz me čvrsto rukama za glavu, gledajući me netremice u oči i govoreći sugestije. Tada sam odletio ili se jednostavno našao na vrhu planine, okružen oblakom. Trenutak sam se prilagoñavao ambijentu. Nisam se osjećao ni virtualno ni halucinirajuće. Stajao sam u potoku, ali mi nije s metalo, iako je bilo svježe. Osjećao sam se kao s najkvalitetnijim depresorima središnjeg živčanog sustava. Mislio sam da ležim na struji zraka. Bio sam siguran. Od boli. Od s mrti. Od ludila. Od stvarnosti. Ništa nije postojalo. Ne puštaj me iz ove nirvane! Onda se upalilo svjetlo gore u oblaku i počelo polako silaziti. Vidio sam siluetu čovjeka u bijeloj haljini. Sve je bilo snježnobijelo i blještavo, tako da sam znao da bih oslijepio da je ovo bilo moje tijelo. Pao sam na koljena. Suze su mi se slijevale u potocima. - Voljet ću te zauvijek! Učinit ću sve za tebe! Umr ijet ću za tebe! – plakao sam. Tamo sam se rastopio i mislio da sam umro i otišao u nirvanu, ali moje poslanje tek je počelo. Kada sa m se probudio, lebdio sam na nebu kao balon ispod stropa. Stisnuo sam šake i aktivirao se. Onda sam otkopčao interfejs i nekoliko trenutaka samo duboko disao. Ovo nije bila mora, ali bio sam očajan. Najradije bih nastavio plakati. Zato jer sam bačen u ovaj ružni svijet. Na zaslonu računala stajala je poruka:“Bilo bi lako odvezati se, ali ja sam tvoj džin u boci. Ispunjavam želje. Jednu.“ Tuširao sam se i nisam mogao prestati plakati. Pokušao sam jesti i pojeo jedan zalogaj. Nisam mogao jesti, bio sam zaljubljen. Naiz mjence sam hodao gore-dolje stanom i sjedio buljeći u prazno. Poželio sam si pucati u glavu, ali samo sam sjeo u naslonjač i zabio kapaljku s cyanom 8 u lubanju. Glas koji je odzvanjao nebesima bio je ljudski; nadljudski. - Jesi li napokon vidio čovjeka? Vjeruješ li sada u Boga?

43

IV

Sim ulacija

Postanimalni vjeruju da su nadišli vjeru u Boga, a na Krajini još uvijek u manjoj mjer i postoji organizirana religija iako bi se većina stanovnika složila da, a ko pripadate nečemu od toga, niste baš zdravi. Sada je došlo vrijeme da i ta institucija odigra svoju ulogu. Sjedio sam u uredu i kopirao birane podatke iz naših banaka podataka. Više se nije znalo jesam li milicajac ili zločinac ili nešto kao psihopatski voña kulta. Stavio sam sve na komad memorije i otišao na pauzu. Nije me bilo briga što sam došao u nemilost šefova svojom aljkavošću i sumnjivim aktivnostima. Otišao sam na obližnji trg i sjeo u slastičarnicu s dobrim pogledom na zbivanja. Odmah sam nazvao dostavnu službu i za desetak minuta se pojavio klinac od oko četrnaest godina na levitirajućem romobilu, obučen u žuto, reklamno odijelo. Dao sam mu znak i prišao je. Pogledao sam pločicu na odijelu. - Satoru… - rekoh, i pružih pismo, adresu i zaključani kredit. Sve je bilo jasno, a ja sam sjedio ovdje jer je pečenjarnica u koju je trebao otići bila blizu. Kimnuo je i brzo se udaljio. Otvorio sam novine. Jeo sam drugu kremšnitu kada se Satoru vratio. Uzeo sam pismo koje je donio i otključao kredit koji sam mu dao i dodao novčanicu. Siguran sam da je otišao zadovoljan. Meni će trebati malo više vremena da vidim hoću li biti zadovoljan. Morao sam se vratiti na posao. ... Iako sam milicajac, skoro da nisam imao pojma ima li u široj okolici neki bogoštovni objekt, ali virtualnih je bilo. Otvorio sam pis mo, izvadio kod i ubacio ga u računalo. Prebacio sam se u virtualnu stvarnost i preuzeo kod u džep. Ispovjedni servisi su zbilja čovjeku olakšavali dušu, ali ako ste se željeli dobro ispovijedati, za uistinu anonimnu ispovijed trebao vam je pravi ključ i prava crkva. Odšetao sam se do crkve sv. Uznesenja uz rijeku. Ušao sam u ispovjedaonicu. Servis ispovijedi Zaklade za slobodnu misao bio je besplatan iako sam sam ključ nešto platio informacijama za „njihovu stvar“. Ono što sam ja ispovijedao je: Ima li u vrhu mojeg ministarstva netko zagrijan za moju stvar? Dok sam se zahvaljivao nekakvom bogu ove crkve, zapravo sam se molio bogu informacije. Znao sam da oproštenje ne može biti brzo kada sam izlazio u pokori. Sljedeće dane sam pokušavao raditi svoj posao neupadljivo i marljivo. Za oko tjedan stigla mi je elektronička poruka da mi je ključ od ispovjedaonice produljen za sljedeću posjetu. Odjurio sam u crkvu sv. Uznesenja. Svećenik mi šapne ime i doda da je moja stvar da smislim čarobne riječi.

Kod kuće sam napisao pis mo u kojemu je stajalo:“Tko ne vjeruje u vraga, taj ne vjeruje ni u Boga“. I dalje sam pokušavao umilostiviti šefove, a nakon mjesec dana stajao sam u šefovom uredu dok je on, s mržnjom, iz ladice za mene vadio poziv na razgovor s pomoćnikom ministra i putni nalog za glavni grad ove trećine uštipka. Drugi dan sjedio sam u vlaku. ... Stajao sam na plastičnom podu drom-poligona u najvećoj zgradi milicije u kapitolu Sjever i ushićeno gledao zidove, koji su zapravo bili tako uniformno bezlični da se nije imalo čime biti ushićen. Pomoćnik ministra Enzinw a ponašao se kao moj sluga. Pomoćnik Enzinw a nije imao pojma zašto mi je potrebna ova instalacija, ali je Vjerovao. O, kako je pomoćnik Enzinw a vjerovao… - Sad će nam dovesti eksperta za carinu Koji Ne Zna – bio je uslužan. Meni je bilo bitno što ovo postrojenje ima dovoljno snage da može simulirati informacijsku magistralu izmeñu Postanimalne Zemlje i Krajine, a ekspert Koji Ne Zna bio je tu da riješi problem i da poslije bude uništen, ne ostavljajući nikakvog traga. Za simulaciju nam je bila potrebna samo jedna prostorija ispunjena ureñajima u koju se ekspert integrirao. Zašto bi se mučili s proizvodnjom androida ako vam samo treba mobilno računalo? Dovoljno je obično, četvrtasto kućište. To nije bila nikakva prepreka da s njim mogu nor malno razgovarati, a trebali s mo riješiti problem kako prijeći carinu informacijske magistrale s transcendentalnim paketom i njegovim sučeljem. Postanimalni su pazili što ulazi pa je magistrala prema njima bila uska, ali u drugom smjeru očito nisu željeli ograničavati sami sebe prema Krajini. Mnogi na Krajini više su se bojali njih nego Entropije. - Jedini problem je kako dobro upakirati konstrukt osobe koju imaš u transcendentalnu čahuru da se to ne vidi. S naše strane više su sumnjivi sami transcendenti, ali naša strana je labava. Kao službenik reda, ne bi trebao imati problema. Nije tajna ni to da bi mnogi s Krajine rado namjerno otrovali PA Zemlju. Toliko o propusnosti s naše strane. Na njihovoj strani neće ti pomoći što si službenik Krajine i njih nije briga za transcendente, zapravo bilo bi ih sramota priznati da ih se boje, ali ne vole da im se po svijetu šeću osobe s Krajine, pogotovo ne mutni konstrukti. Dakle, pokušajmo samo dobro upakirati konstrukt i iskušajmo stvar – odrecitirao je ekspert, ne izostavljajući ništa bitno. Imao sam sreću što sam imao najbolju domaću tehnologiju na svojoj strani. Bez toga ne bih imao nikakve šanse. 44

Kako bih mogao vjerovati nekom privatniku? I da to zna i može dobro učiniti i, uopće – vjerovati. Znao sam da je sve ovo posao koji kratko traje, ali morao sam poduzeti cijeli put da bih bio siguran kako neće biti greške. Šaman je bio inkorporiran i simulacija je pokazivala da bi, po svemu sudeći, Salomonova bačva trebala biti nevidljiva. Bitno je bilo to da se sakrije veličina šamana. Kada se priča o mogućoj zarazi, matrica PA Zemlje je previše sofisticirana da je prevari nešto jednostavno, a s druge strane, nema šanse da prošvercate nešto veliko. Zbog toga maliciozni entiteti mogu biti samo neke modularne stvari da bi u djelićima prošle cjedilo carine. Koliko god pričali da nije bitno što sam službenik, ipak postojim, dakle, može me se naći i suditi mi, a to daje odreñenu vjerodostojnost. Simulacija je protekla bez iznenañenja. Bio sam spreman u svako doba otputiti se na magistralu iz bilo koje institucije Krajine.

V

Dati dem onim a krila

Za ovo sam morao žrtvovati pauzu. Nadam se da će bar biti dovoljna. Nije dobro ako vas šefovi ulove kako koristite sve raspoložive resurse za privatne stvari. Bio sam spreman i požurio iskoristiti svaku sekundu, spojio sam se i radio bjesomučnom brzinom, koristeći sve svoje ovlasti kako bih što prije došao do carine svjetske magistrale. Nije bilo potrebe da carinski prijelaz emulira starinske realne carinske prijelaze. Izgledao je kao jedan kratki, ali široki drom-poligon. Kroz našu stranu sam naprosto proletio, kako je ekspert i obećao, a onda sam došao do njihove strane. Imao sam dojam da skeniranje traje vječnost. Dočekao me je istovremeno bezlični i zlokobni humanoidni avatar. Ovi ljudi zbilja ne žele biti ljudi. - Nosite li nešto što sadržava transcendent? – nisam znao je li to samo sumnja ili konstatacija koja je tražila potvrdu. - Amajlija – kratko rekoh. Imao sam osjećaj da bi me najradije osudio na smrt, ali opet, kako je ekspert rekao, stidjeli su se bojati transcendentalnih pojava. Pustio me je, imao sam osjećaj, s mješavinom bijesa i nemoći. Čisto transcendentalno. Pretvorio sam se u užareni meteor koji pada na planet. Izvadio sam šamana i integrirao ga sa svojim umom i osjetilima. On me povede na drugu stranu planete i spusti na zelenu livadu kakvu je bilo teško naći i na Entropiji. Odlučili smo prikazati Salomonovu bačvu kao malu brončanu bačvu. Došao je i taj trenutak… Izbio sam čep čekićem… I nije se ništa dogodilo. - Ne možeš ni zamisliti kako bi to izgledalo u realnosti – reče šaman. – Želja ispunjena. Do sada… Mogao sam se sigurno vratiti. Više nisam imao što skrivati od carine.

Da nije bila riječ o demonima, moglo bi se reći da su ostavljeni na cjedilu. Bio je tu cijeli novi svijet u kojem se trebalo nastaniti, a bili su puni bijesa jer nitko ih nije ovako nasanjkao još od kada ih je kra lj Salomon na prijevaru dobio da sagrade Hram dok termit nije pojeo štap na koji je bilo naslonjeno njegovo mrtvo tijelo. Sada su se osjećali ogoljeno. Nitko ih zapravo nije vidio u virtualnom svijetu i problem je bio upravo u tome što ovdje nitko nije vjerovao u stvari koje je čovjek tako pobožno stvarao desetcima tisuća godina. Bio je tu samo taj šaman, ali on je znao s njima. Ako je to išta značilo. Demoni i ljudi… Vječne priče su se ipak vratile na Zemlju. ... Astrolabe je tek kasno poslijepodne primjetio da se Matija ne igra u dvorištu. Pretražio je kuću i okućnicu i nije ga našao. Uzbunio je suprugu pa su ga počeli tražiti po selu. Sve veći broj ljudi je čuo o čemu se radi i uključio se u potragu, ali noć je brzo padala i stigli su samo pogledati nešto livada i šikare. Vidjelo se da će potraga morati pričekati sutra. Astrolabe bi najradije sa svjetiljkom sam tražio, ali nije imalo smisla. Svi su samo bezglavo jurili jer se noć primicala, a trebalo je dobro promisliti i smjerno ući u potragu. Ovo će biti besana noć, ali sutra će sigurno uspjeti. Priroda oko sela nije bila divlja niti previše prostrana. Ne bi trebalo biti većih opasnosti, osim hladnoće, nedostatka vode i onoga što ga je najviše plašilo: straha. Matija je imao četiri godine i bio je osjetljiv. Još nije naučio govoriti i Astrolabe nije znao kako će ovo utjecati na dječaka. Hoće li izgubiti svaku nadu? ... Matija je ugledao bijeloga zeca na livadi. Zec je bio tako lijep i dobar. Želio ga je dodirnuti. Pošao je za njim, ali zec je samo brzo podigao uši i odjurio. Matija je krenuo livadom pa u šumarak. Nije tu bilo puno drveća, ali dovoljno da se dijete izgubi. Došao je na drugu stranu šume. Tu je bila druga livada i više nije znao na kojoj strani je njegova kuća, a Sunce je već zalazilo. Prelazio je jednim prijelazo m preko jar ka koji je bio presušio i zagledao se u blato. Vidio je puno očiju i mislio da su žabe, ali zemlja je imala oči, a zatim je čuo i mnoštvo glasova. Sva priroda oko njega imala je lica, oči i glasove. „Uvuci se u cijev ispod mosta“, rekao mu je jedan glas. I Matija to učini. Nešto u njemu nije mu dopustilo da osjeti strah. Pokr io ga je pokrivač zemlje s očima. Matija je utonuo u bjesomučan san o bijelom zecu i pored toga što je prvo vidio elementale, minerale, herbale i animale, upoznao je i nova bića koja su 45

koristila ljudska obličja. Sutradan oko podneva čuo je glasove ljudi i kao da je sve bio san. Matiju su našli blatnog i pothlañenog, ali bez izraza. Nije izgledao uplašeno u svojoj šutnji koja je i dalje trajala. Nitko nije znao da on vidi mnoštvo bića od kojih su neki drsko stajali meñu ljudima, gotovo se ni ne razlikujući od ljudi. Matija je znao da više nije sam, da s njima može razgovarati i naslućivao je da je postao pametniji od svojih roditelja. Dogañaj je postao poznat i počeli su dolaziti novinari, ali Matija nije govorio, samo je jednog dana počeo ispisivati nizove znakova na papiru. Uskoro se stvorila hrpa papira, a on nije prestajao. Jednom zakašnjelo m novinaru je to bila slaba utjeha. Napravio je nekoliko fotografija, ali to više nikoga nije zanimalo. Nakon tjedan dana u selo je stiglo važno izaslanstvo i uputilo se ravno kod gospodina Astrolabea. Ponudili su najbolju brigu i uvjete za daljnji Matijin napredak i bili su spremni ispuniti svaku njihovu želju samo da mogu dopremiti Matiju pod svoj nadzor. I tako su odveli Matiju, uzevši svaki njegov papirić. Obitelj se mogla preseliti i živjeti kraljevski ukoliko je to htjela. Onome tko je otkrio Matiju bilo je bitno da Matija transferira podatke što brže uz pomoć neke naprednije tehnike od pisanja po papiru. U meñuvremenu je gomila inženjera u jednom institutu dobila narudžbu za projekt stroja. ... Kad sam ovaj puta bio kod šefa, ovaj je bio još crveniji nego prošli put. I meni samom bilo je čudno kako je moguće da službenim putem mene, osobno, zovu na PA Zemlju. Nije ni bilo nikakvog objašnjenja, samo poziv i moja obveza da se odazovem. Učinio sam to odmah nakon razgovora, sa svojeg radnog mjesta. Ovaj puta nisam se bojao carine jer su me oni zvali. Dočekao me je krajnje stiliziran, humanoidni avatar i prebacili s mo se na beskrajnu betonsku površinu. - Od početka znam što si učinio na Zemlji – čuo se glas iz cijelih nebesa. To me je malo uplašilo. - Tko si ti? – upitah. To nije bio Bog iz mojih tripova, ovo je bilo realno. - Jedan od Aiona – odgovorio je kao da bi mi to trebalo nešto značiti, ali nije. - Hoćete li me optužiti? – upitao sam prvo što mi je palo na pamet. - Zar bih te onda zvao ovdje? Zar bi ti onda sve to dopustili da je netko tvoja djela smatrao opasnim? Ti djeluješ pod mojim okriljem. Ono što nije bilo očekivano, to su neki rezultati – tu je nastupila pauza, ali nisam ništa rekao. Ni ja nisam očekivao ništa. Učinio sam što sam učinio samo zato jer sam mogao. Psihopatski, znam, ali tu me nije vodilo nešto sa Zemlje, nipošto nešto postanimalno.

- Sada ćeš biti moj izaslanik na Krajini i Entropiji, po potrebi, ali to nitko neće znati. Uzet ćeš podatke od mog pomoćnika i pogoditi se s jednom od tvornica s popisa. Cijeli projekt je na memoriji i to nije tvoja briga. Ako je potrebno, ostavit ćeš i svoj posao, ali detalje nitko neće znati. Svi resursi koje možeš pravdati su neograničeni. Sada si moj i slušat ćeš samo mene! – nastupila je tišina, ali glas se više nije ponovo javljao. Avatar koji me je doveo ovdje, dao mi je memoriju i otpratio me do granice. Osjećao sam se glupavo. Tehnički sam sada bio poslovan čovjek, ali nisam se kanio ostaviti posla u miliciji. Nikada nisam bio poslovan čovjek, ali osjećao sam da sada imam moć. Kao da gradim veliki materijalan projekt u svoje ime. Iskopčao sam se, protegnuo i izvadio memoriju iz računala. Sada sam znao da sam važniji od svog šefa. Kod kuće sam pregledavao popis mogućih tvornica za ovaj stroj. Dobro sam proučio njihova sjedišta i preporuke. Pozivi i odgovori. Sutra ću otići s projektom na nekoliko mjesta. I počet će gradnja nečega što se zvalo proizvodni DNA sekvencer. Boca plavoga, kap i kapaljka ravno u mozak. Imao sam dojam da će moj anñeoski kurac stvoriti Boga. - Nitko ne zna kakva je poruka u pitanju. Kolika je opasnost? Može li svijet više uopće biti uništen? Ti si odgovoran i odgovarat ćeš nekome. Za bilo koji rezultat. Ubrzani film s tisućama raznih smrti. Mojih.

VI

Inkubacija

Montaža sekvencera se preselila na Entropiju, gdje je gotovo sve, pa i naš cilj: stvaranje ljudskog bića iz nepoznatog, umjetnog izvora, bilo dopušteno. Ja sam bio službeni nositelj projekta. Iako sam još uvijek bio u miliciji, više nitko nije mogao pratit i moje djelovanje, osim mog privatnog Eona, za kojeg pak ja nisam znao kakve su mu navade. Je li bio zli Demijurg ili dobri Bog? Ista tvornica, koja je proizvela stroj, isporučila mi je i kompjuter kakav je mogao imati rijetko tko na Krajini. U tajnosti sam imao i direktnu vezu s PA Zemljom, putem koje je taj kompjuter služio za koncentriranje genomskog koda čiji su paketi stizali svakodnevno. Kod sam imao prenijeti na Entropiju i tako je prošlo nekoliko godina dok s Entropije nisu javili da imaju zigotu. Nisam znao što bi to trebalo značiti ni kada je nakon potrebnog vremena na Entropiji roñeno Dijete. Tu su počeli poslovi koji su mi od svega bili najmanje dragi. Nisu bili teški fizički niti izvedbeno. Nisa m više bio u miliciji, ali sreñen mi je nekakav počasan status, koji mi je omogućavao slobodno kretanje po sva tri svijeta. Sluge su se pojavljivali kao sami od 46

sebe, ali ponekad sam dolazio u takve situacije koje bi svakog normalnog rastužile. Moj jedini prijatelj ostao je plave boje. - Ni sile koje vode tvoje tijelo ne znaju što će biti rezultat, a uložile su sve. - Misliš li da si anñeo? - Ponio si najviše i podnijet ćeš najviše. - Završit ćeš kao najmanji od ljudi. - Tvoj prah će biti svugdje i nigdje i zaboravljen. ...

Morao sam mu naći obitelj na Krajini, ali već nakon nekoliko godina morao sam im ga oteti i odvesti na Entropiju. Odveo sam ga onome koga s mo ja i Rafael ukrali tako davno. Odveo sam ga da bude šegrt šamanu iz pustinje. Eon, sila koja mi je zapovjedala, očito je imao drugu liniju pored mene. Kada je Djetetu moglo biti dvanaest godina, Eon reče:“Dosta je!“ Nije bio problem uzeti dečka šamanu. Ovaj puta veći problem je bio s djetetom nego s „obitelji“. Malome je, činilo se, ovdje bilo dobro, ali izgleda da to nije bila njegova sudbina. Dakle, morao sam ga oteti s Entropije i prvo ga dovesti na Krajinu, što je već bio problem, ali ispostavilo se da to nije kraj. Zato je došla prava pravcata delegacija sa Zemlje. Ne znam je li itko ikada vidio nekoga realnog sa Zemlje na Krajini! A sada sam i ja s Krajine išao u fizičkom obliku na Zemlju, što je isto tako bio presedan, ali zapravo me tamo nitko nije trebao. Ispalo je kao da sam došao samozvan. Više mi se nitko nije obraćao. Eon koji mi je zapovjedao, samo me je ostavio upotrijebljenog. Jednostavno sam ostavio dječaka na dijelu Zemlje gdje su živjeli Fizički. Pitao sam se što će sada biti s njim. Što ga tu čeka ili što oni očekuju? Mene su samo otpremili redovitom linijom za prijevoz hrane i otpada. Vratio sam se kući i mislio bih da sam sad slobodan i siguran da nisam vidio kako više nema moćnog računala i svih mogućih tragova u vezi s mojim djelovanjima, a na polici stoji još nekoliko novih boca plave tekućine. Da se to nije dogodilo, uistinu bih mislio da je gotovo jer se danima nije ništa dogañalo. Sve dok nije stigla cijela postrojba za moju uhidbu. Čak me je, svojim prisustvom, počastio i sam šef moje milicijske uprave. Napokon je došao na svoje i nije želio to propustiti. Nisam znao za što će me optužiti, ali znao sam da je to kraj.

... - Vjerujte u što želite, ali vjerujte! Ja vjerujem da nema zlog Demijurga, iako istina zvuči tako. Kad je Višnu ležao i spavao na vodama, lotos je izrastao iz njegova pupka. Iz lotosa se rodio Brahma, a Brahma

je stvorio svijet. Molite sa mnom! Braaa- maaa! Vaši preci bjahu bogati, imali su toliko raznih vjerovanja, ali ubijali su se zbog toga. Sve zbog toga jer su se bojali bogova i jedni drugih. Ne bojte se! A vjerujte samo kako se ne bi bojali! Nakon toliko duge i zaboravljene količine vremena, Zemljom se proširio požar. ...

Sascha Edmund Stern optužen je za niz nedjela, od otmice djeteta do pokušaja trovanja Zemlje. Osuñen je na doživotan boravak u ustanovi za mentalno oboljele, uz mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o drogi poznatoj pod nazivom cyan 8.

Boris Hrženjak je roñen 11. ožujka 1982. u Zagrebu, ali je cijeli svoj život proveo u Osijeku. Apsolvent je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a u slobodno vrijeme piše i vodi svoj blog SCIFIRAM U. Njegove dvije priče „Kameleon“ i „Srebrna Strijela“ već su objavljivane u NOSF magazinu, tako da ste ga imali prilike susresti i ranije. Njegova priča „Sigurnosna zakrpa“ daje nam jedan zanimljiv pogled na žanr i ekonomsku politiku ne baš tako daleke budućnosti.

SIGURNOSNA ZAKRPA “Sada je sedam sati! Ovo je vaš poziv za buñenje. Sada je sedam...” začulo se glasno kreštanje budilice unutar Josephove glave. Širom je otvorio oči i uz trzaj sjeo u krevetu. Glas je zamro dopustivši mu da šok zamjeni ponovo s osjećajem pospanosti. Čeznutljivo je pogledao prema jastuku no znao je da bi se vrišteća budilica opet javila čim bi glavu ponovo stavio na njega. Uz uzdah se ustao iz kreveta, a u istom trenu njegov sustav Intra-Tjelesne Komunikacije (ITK) prepoznao je to kao početak novog radnog dana. Na perifernim dijelovima vida, njegov unutarnji terminal počeo je učitavati uobičajene palete. Sat je neprestano bio tu, ali se za vrijeme sna potpuno prigušio kako ne bi ometao kad se zatvore oči. Nije da mu je to sad previše smetalo, navikao je, ali prije dvije godine kad je dao ugrad iti ITK sustav, bio je izbezumljen hrpom prozirnih prozorčića koji su mu ispunjavali vidno polje. Bilo je to skoro identično pojavi mobilnih telefona u njegovu djetinjstvu - isprva komplicirano i nezgrapno da bi kasnije postalo nezamjenjivo i potrebno.

47

Odgegao se u kuhinju i pristavio vodu za kavu. Bez nje je dan bilo nemoguće započeti na podnošljivi način. U prolazu je dotaknuo rukom svoj PDA koji je stajao u punjaču na stolu. Poznata ikona u obliku siluete čovjeka zasvijetlila je u desnom kutu njegova vidnog polja ozjačavajući ITK prijenos podataka. Joseph nije točno znao kako funkcionira taj sustav, sve što je znao je da se ureñaji koji imaju ITK podršku koriste ljudskim tijelom kao vodičem za prijenos podataka. Isprva se to koristilo za prijenos datoteka s laptopa na PDA ili mobitel, za spajanje kamere s ekranom i sl. no, danas je taj sustav bio sveprisutan i nalazio se gotovo u svemu. Obično rukovanje zamjenilo je potrebu razmjene posjetnica, filmski traileri se mogu pogledati običnim dodirom na plakat, a poslovne primjene su gotovo beskrajne i svakog dana su se smišljale nove. Čim je prijenos završio začuo se ugodni ženski glas koji mu je javio da ima tri nove poruke i dopis s posla. Joseph odluči da će to pričekati dok ne popije kavu. Natočio je vodu u šalicu i izvadio iz kutije vrećicu Nesscaffe instant kave. Na vrećici se vidjela mala animacija za koju je znao da se zapravo vrti u njegovom internom ter minalu i da je ne bi vidio nit ko drugo tko ne drži vrećicu u ruci.

Popio je otprilike pola šalice kad mu se u vidnom polju pojavila poruka u žarkoj crvenoj boji:

bili su prva meta spamera. Stepenice mu se odjednom učiniše prihvatljivije. Deset katova niže, uspuhano je izašao na ulicu.

UPOZORENJE! IST EKLO JE VRIJEM E OD OSAM DANA OD NAŠEG POSLJEDNJEG UPOZORENJA DA NIST E PODMIRILI SVOJ RAČUN ZA KORIŠT ENJE NAŠEG SIGURNOSNOG PAKETA. S ŽALJENJEM VAS PMORAMO OBAVIJESTITI DA OD T RENUT KA PRIMANJA OV E PORUKE NEĆET E VIŠE BITI POD NAŠOM ZAŠTITOM SVE DOK NE PODMIRIT E SVOJA DUGOVANJA.

Kao i uvijek, vani je vladala gužva. To se podrazumjeva za grad od trideset miliona stanovnika. Auta je bilo na obje razine dovoljno da se kreću nešto brže od pješaka. Joseph nije imao auto, nije si ga mogao priuštiti otkako su podigli cijenu pretplate za struju kao gorivo. Nije se plaćala sama struja, govorili su političari, nego bežićni prijenos iz trafostanica u auto. Njemu je bilo svejedno što se plaća jer na kraju je svejedno ostao bez auta i bio ograničen na javni prijevoz. Polako se uputio ulicom i prizvao skenerski program koji je na daljinu od deset koraka mogao prepoznati spamere što su se motali po gomilama prenoseći svoje reklame. No, umjesto poznatog pretraživačkog sučelja pojavila se poruka sa poznatim, crvenim obrubom:

S POŠTOVANJEM, NORT HON SECURITY CENTAR

“Sranje!” promr mlja Joseph. Ova poruka mu nije došla kao iznenañenje jer ju je očekivao budući da nije platio račune posljednja dva mjeseca, ali svejedno osjećaj da ostaje bez zaštite nije bio ugodan. Uzdahnuo je i u postavkama svojeg internog ter minala uključio blokadu bežićnog povezivanja što bi ga trebalo zaštititi od skenera i holoemitera, ali nažalost ne i od upada preko ITK sustava. Na njegovu veliku nesreću, procjenjivalo se da se svakih pet minuta pojavi desetak vrsta malicioznog softvera poput virusa, spam reklama, crva i tko zna još kakvih programčića koji iskorištavaju ITK. Do posla mu od kuće treba oko dva sata javnim prijevozom što znači da će mu se na putu naći oko dvije stotine četrdeset novih štetnih programa prot iv kojih neće imati nikakvu zaštitu. Provjerio je ostatak pošte gdje je očekivano pronašao samo upozorenja vjerovnika te odlučio ranije krenuti na posao. …

Izašao je iz stana i pritiskom palca na ploču pored vrata ga zaključao. Mrzovoljno je ignorirao treptajuće ikone na desnoj strani perifernog vida koje su se brinule da ni u jednom trenutku ne zaboravi nepodmirene obveze. Umalo da je pozvao lift no zastao je u pola pokreta zadržavši prst u zraku, desetak centimetara od gumba za pozivanje. Želudac mu je zatreperio kad se sjetio da zgradu svakog dana obilaze spameri, dodirujući na stubištima sve što je imalo ITK prijemnik, prenoseći datoteke reklamnog s meća i tko zna čega još. Joseph je pogledao u dlan ruke na mjesto gdje se nalazio njegov vlastiti prijemnik i odlučio ne riskirati jer su liftovi takoñer bili opremljeni ITK senzorima i 48

ŽAO NAM JE, ALI ZBOG NEPLAĆENIH DUGOVANJA MORALI SMO VAM ONEMOGUĆITI KORIŠT ENJE SIGURNOSNOG SOFTVERA DOK NE PODMIRIT E SVOJE OBVEZ E PREMA NAMA. NORTHON SECURITY CENTAR

“U vražju mater!” ljutito će Joseph. Morat će se pouzdati na vlastite oči i procjenu. Odmah je shvatio koliko će to biti uspješno. Paranoično je šarao pogledom svuda oko sebe pazeći na ljude koji bi hodali pomalo raširenih ruku, spremnih da dodirnu ruku neišćekivajuće žrtve. Na uglu ulice, koja se tu spajala s jednom od najprometnijih prometnica u gradu, ugledao je vrebača, koji je sa svojim ramenim holo-emiterima projicirao raznorazne poruke izravno u interne terminale no budući je ugasio bežićno povezivanje nije ga se morao previše bojati. No, prometne ulice su bile pune ostalih opasnosti s kojima se danas nije nikako želio susresti pa je shvatio da mu je plan probijanja kroz gužvu bio, u najmanju ruku, naivan. Pogledao je niz ulicu i odmah ugledao žutu boju taksija. Podigao je ruku i ovaj je tiho doklizao prema njemu u maniri pravog električnog auta iako su taksi službe zadržale starinski izgled s početka dvadeset i prvog stoljeća. Ušao je unutra i rekao adresu. Nije se osjećao sigurno, sjedeći tako na mjestu koji dnevno primi i po nekoliko stotina ljudi, no ipak je bilo bolje nego tamo tamo vani - u džungli. Gledajući van, pitao se kako i

kad svijet postao tako zajeban da se čovjek više ne može prošetati gradom ili otići na posao bez opravdanog straha da će mu se na putu nešto dogoditi. U njegovu djetinjstvu virusi, spam, crvi i ostali slični programi bili su dio svakodnevice kao i sada, no bar se nisu smatrali opasnima po život. Otkako su ljudi počeli ugrañivati interne ter minale, svijet se potpuno promijenio, a Joseph nije bio u potpunosti uvjeren da je promjena bila na bolje. Nove vrste masovnih i serijskih ubojica dobile su mogućnost anonimnosti, a jedino oružje koje im je bilo potrebno je znanje programiranja. Sigurnosne tvrtke su se preko noći pretvorile u multinacionalne korporacije sa ogromnom moći i utjecajem u društvu, poput nekad naftnik tvrtki. Novi svijetski poredak. Taksi se popeo na gornju, ekspresnu razinu ceste koja nije bila potpuno zagušena ali i tamo se vozilo nedovoljno brzo. Pala mu je na pamet jedna reklama, koju je nedavno vidio na holoviziji, u kojoj su prestavljali najnoviji model auta na električni pogon koji postiže više od dvije stotine pedeset kilometara na sat. Slogan je bio nešto u s mislu: “baš kao u doba kad je benzin vladao svijetom”. Joseph nije mogao da se ne upita ćemu razvijati sve brže i brže aute kad su ceste sve zakrčenije tako da se ionako nije vozilo brže od sto, čak i na ekspresnim trakama. Bilo je vrlo lako prepustiti se mislima i samome sebi u zvučno izoliranoj unutrašnjosti taksija tako da je vozačev glas, iz vozačke kabine, natjerao Josepha da se trgne. “Oprostite, ali čini se da se moramo spustiti dolje na lokalnu. Ekspresna je zatvorena.” “Zatvorena?” upitao je Joseph iznenañeno nagnuvši se prema naprijed i kroz prednje staklo ugledao uniformiranog policajca, u reflektirajućem odijelu, kako maše žarkocrvenim palicama prema silaznoj rampi. “Hmpf...” promumlja Joseph shvačajući da će ostatak puta morati prijeći na onaj način koji je želio izbjeći. “Ostavite me onda kod najbliže postaje za nadzemnu.” reče on, misleći na viseći vlak, jednošin, koji je spajao dijelove grada na kojima nije bilo moguće napraviti podzemnu željeznicu. Josephov posao se ionako nalazio na jednom od četiri velika otoka koji su činili veći dio ovoga grada tako da će mu biti čak i brže prijeći preko vlakom nego prekrcanim mostom, poznatom po dugačkim zastojima. … 49

Nisu morali daleko ići, prva stanica se nalazila odmah u podnožju petlje za lokalnu cestu. “Deset funti!” reče vozač upalivši malo računalo na pozadini svog sjedišta. Joseph lizne palac i prisloni ga na ekran kako bi potvrdio transakciju no nakon kratke pauze crveno svijetlo prekrilo je ekran, a reski zvuk je ispunio vozilo. Taksist je vrlo profesionalno, zadržao bezizražajno lice. Joseph se promeškolji s nelagodom, ponovo svjestan crvene ikone u uglu vidnog polja što je treptala upozoravajući na neplaćene račune. “Mora da još nisu proknjižili plaću.” nepotrebno će on i izvadi kreditnu karticu iz novčanika. Pr užio ju je u prorez namjenjen za tu svrhu uz gorak okus u ustima. Zakleo se da tu karticu neće koristiti dok ne bude zaista u škripcu. Bolilo ga je što je bio svjestan da je do toga napokon došlo. Zahvalio se i izašao iz taksija u gužvu na ulici. Zvučni udar buke grada djelovao je poput naleta vjetra, čim je otvorio vrata. Sad je već bilo sat vremena do početka društvenog radnog vremena tako da se gužva na ulici gotovo udvostručila. Kako bi s manjio opasnost uputio se rubom pločnika uz često silaženje na cestu kad god je došao u opasnost da dotakne nekoga. Nadao se da neće sresti nikoga poznatog jer se ne bi mogao natjerati da se rukuje s bilo kime. Prešao je preko raskrižja i počeo se uspinjati željeznim stepenicama do povišenog stajališta jednotračnog vlaka, upravo u trenutku kad je jedan dolazio, viseći na svojim tračnicama petnaestak metara iznad raskrižja kojeg je Joseph upravo prešao. Pustio je da se ljudi sa stanice ukrcaju pa je onda i sam ušao na zadnja vrata pazeći da ne dira ITK panoe koji su vrebali kod svakog sjedala. Ostao je stajati uz vrata WC-a na kojima je bio izvješen znak “ne radi”. Vlak se pokrenuo i Joseph je znao da ga čeka oko sat vremena vožnje pa je otvorio poruke u svom internom terminalu i stao ih čitati. Došlo je još dvije opomene radi neplaćanja , jedna od banke koja ga obavještava da više ne može koristiti metodu DNK plaćanja (što je i sam otkrio u taxiju) i druga od stanodavca koji ga je podsjećao da je u zaostatku već dva mjeseca sa stanarinom. Umorno je uzdahnuo, frustrirano trljajući oči, osjećajući pojavu migrene koja je postajala njegov svakodnevni pratioc. Doktor mu je rekao da je to od stresa i predložio mu odmor. Joseph se nas mije prisjećajući se.

Pitao se kako je moguće da se dovukao u ovu situaciju koja je sve više izgledala bezizlazno. Uvijek je znao da se nalazi u društvu ljudi koji zarañuju više od njega i pokušavao je to prikriti prekomjernim trošenjem ali nije mogao reći kako nije shvatio kamo će ga to odvesti. Kad je osjetio da je prešao granicu ona je već bila toliko daleko da ju nije ni vidio. Prozori su odjednom umjesto vanjskog svijeta počeli prikazivati izvanredne vijesti što je Josepha podsjetilo da je vlak hermetički zatvoren te da su prozori zapravo ekrani koji puštaju snimku vožnje tom rutom. Lako je to bilo zaboraviti osim ako nisu bile velike vremenske razlike unutra i vani jer je prikaz uvijek pratio godišnja doba i iz mjene dana i noći. Na vijestima je bila reportaža o još jednom virusu koji je odnio veće žrtve prije nego su ga sigurnosne tvrtke klasificirale i dodale zaštitu protiv njega. Sve više je bilo takvih “trkača”, kako su ih zvale vijesti, koji su bili napisani da učine što veću štetu prije nego ih sigurnosne tvrtke dodaju u sigurnosne zakrpe. To je Josepha dodatno deprimiralo budući ni sa zaštitom nije bio siguran, a on eto hoda po gradu bez ičega. “Vidio sam jednog od tih.” začuo je glas pored sebe. Pogledao je prema starijem muškarcu što je sjedio u sjedalu do njega i upitno podigao obrve. “Molim?” “Jednog od ovih što ga je trkač pokosio.” objasni stari kimnuvši prema ekranu koji je i dalje pričao o virusu. “Bio sam u sjedalu iza njega kad su shvatili da je otegnuo papke. Kažu da je bio mrtav već 24 sata dok je netko primjetio. Svi su mislili da je zatvorio oči jer je pregledavao mrežu na internom ter minalu.” čovjek prezirno otfrkne i dalje gledajući vijesti. “Cijeli dan je prošao, to samo pokazuje u kakvom bolesnom svijetu živimo.” Joseph neodreñeno promumlja pokazujući da nije zainteresiran za razgovor no ipak je osjetio nelagodu zbog starčeve priče. 24 sata nisu ni znali za virus, to je mnogo više od onoga što su rekli na vjestima. No, razumljivo da Northon i slične tvrtke ne žele da se sazna kakvi propusti su sve mogući. Cijeli svijet plača skupe tarife za zaštitu, a koliko smo zapravo bili sigurni? Možda ne više nego ja danas, pomisli on. … Stanica na kojoj je izašao bila je svega deset minuta hoda od njegove tvrtke pa je riskirao i prošao taj komad puta po velikoj gužvi. Negdje na pola puta 50

Northon mu je izbacio veliku, crvenu poruku - danas je samo takve i primao - koja ga je sledila: NORT HON SECURITY CENTAR PRESREO JE U VAŠEM ITK PRIJEM NIKU VIRUSNU INFEKCIJU KLASE PET I PROCIJENIO JU OPASNOM PO ŽIVOT. PREMA PEKINGŠKOJ KONV ENCIJI DUŽNI SMO VAS ZAŠTITITI OD TAKVIH MALICIOZNIH PROGRAMA ALI DOK NE PODMIRIT E SVOJE OBVEZ E VIRUS NEĆET E MOĆI PBRISATI NEGO ĆE BITI SPREMLJEN U MAPI “KARANT ENA”. S POŠTOVANJEM NORT HON SECURITY CENTAR Joseph je pregledao navedenu mapu i uvjerio se u tri inficirane datoteke koje su tamo bile spremljene. Zabrinut i prilično depresivan, ušao je u zgradu tvrtke gdje je sreo kolegu koji je radio par katova više od njega. Trudio se zadržati dobar odnos s njime jer je smatrao da uvijek dobro doñe poznavati nekoga tko radi u rukovodstvu, no ovaj put stvarno nije htio zapeti u razgovoru s njim. Na njegovu žalost, čovjek ga je primjetio i pošao mu u susret veselo mašući. Pozdravio ga je i pružio ruku na pozdrav. Baš ono što je želio izbjeći. Joseph podigne ruke u vis i izbjegne ga uz namješteni os mijeh na licu. “Ne dok ne opereš ruke!” dobacio je kad se našao na sigurnoj udaljenosti. “Sorry ali ne mogu sada pričati, kasnim na sastanak, vidimo se kasnije, može?!” Okrenuo se i požurio prema liftu ostavivši zbunjenog čovjeka da stoji sa nesigurnim osmjehom na licu i rukom još uvijek ispruženom ispred sebe. Joseph se nadao da će mu se kasnije uspjeti iskupiti pozivom na piće. Stao je pred vrata lifta s još par ljudi jedva čekajući da se zadubi u posao i zaboravi sve što mu se danas dogodilo. “Hej, kako je Joe?” začuo je glas iza sebe, prepoznavši ga kao spremača s kojim je bio u dobrim odnosima. Jedino ga je on zvao Joe. Taman se htio okrenuti da ga pozdravi kad je osjetio ruku na svom ramenu. Trgnuo se ali bilo je kasno. Spremač ga je potapšao po ramenu, onako, u prolazu, kao i uvijek. Joseph pogleda prema njemu ali ovaj je već prošao, nesvjestan da je išta napravio, a u njegovom internom terminalu je odjednom zavladala gužva raznoraznih reklamnih letaka i ostalog smeća koji su se svakih par sekundi pojavljivali u njegovom vidokrugu. Došlo mu je da zavrišti. Jadni spremač bio je prepun spama, to je bio rizik njegova posla. Frustrirano je izdahnuo, puno glasnije nego je planirao, što je uzrokovalo da se par glava okrene prema njemu.

Došao je do svog malog ureda, stješnjenog u prostoriji bez prozora, koja je nekad bila spremište, i uvalio se u naslonjač s migrenom koja je jačala. Stalno je morao ž mir kati ili gledati u stranu kako bi ugasio dosadne oglase i reklame. Sve što je pokušao izbjeći jutros sad je poništeno običnim dodirom ruke. Kako je samo malo potrebno da se dan pretvori u totalno sranje - pomisli on. Kad se probudio sve je izgledalo svježe, obečavajuće. Zazvonio je telefon i natjerao ga da se trgne. Nadao se da će mu bar on donjeti dobre vijesti ali danas jednostavno nije bio njegov dan. Čim je stavio dlan na telefon pred njim se materijaliziralo lice gñe. McBrow n, direktorove tajnice. To nije bio dobar znak. U tvrtki je vladala šala da kad te nazove gña. McBrow n ili napreduješ ili dobiješ nogu. Koliko je to točno istina nije bio siguran, jer još nikad nije primio takav poziv od nje, ali činilo se da će saznati iz prve ruke. Kao što je i očekivao, tajnica mu je javila da ga direktor želi vidjeti stoga neka se uputi na zadnji kat zgrade gdje se nalazi njegov ured. Nekoliko trenutaka kasnije, ponovno se našao u liftu penjući se na sto os mi kat. Vid mu se konstantno maglio salvama reklama te je stalno morao trzati očima lijevo ili desno kako bi ih ugasio. Znao je da izgleda kao retard s očnom manom ali nije imao izbora. Pitao se što direktor želi od njega. Računovoñe poput njega nisu često imali posla sa direktorom, nije za to bilo potrebe. Jedini “kontakt” koji je do sada imao s njim je proknjižavanje putnih naloga za putovanja na koja ovaj često nije ni odlazio. Nerijetko su bili ispisani i na pet znamenaka. Direktorov kat bio je potpuno drugačiji od ostatka zgrade. Tu nije bilo dosadnih, golih zidova, svaki je imao vrlo pomno os mišljene ukrase, slike, biljke i osvjetljenje koje je otkrivalo profesionalni dodir kod ureñenja. Podovi nisu bili presvučeni jeftinim parketom nego najskupocjenijim mramorom kojeg je prekrivao duboki tepih. Doista, više je sličilo penthouse apartmanu u kakvom hotelu od četiri zvijezdice nego nečijem radnom mjestu. Odmah s druge strane vrata lifta nalazio se radni stol gñe. McBrow n koja ga je pogledala svojim isušenim licem žućkasto-smeñe boje i pokazala mu prema vratima s njene desne strane. “Očekuju vas.” rekla je kratko i vratila se svom poslu. Joseph nervozno trzne očima kako bi odmaknuo reklamu i pokuca na vrata, pristojno pričekavši 51

nekoliko trenutaka prije nego je ušao. Veliki ured bio je vjerojatno još skuplji od ostatka kata. Svuda je bilo drvo, mahagonij, i udobna koža ali osvjetljenje je bilo slabo kako se ne bi činilo da se razmeće ili pokušava zadiviti svoje posjetitelje. Direktor je sjedio u svom naslonjaču iza dugačkog i masivnog radnog stola, pričajući s drugim čovjekom što je sjedio u jednoj od dvije fotelje s druge strane stola, namjenjenih, naravno, gostima. Iza njih bio je prozor, velik gotovo kao i zid ali s navučenim zastorima kroz koji se probijalo tek nekoliko traka svijetla. Jedino drugo svijetlo bila je upaljena stolna svijetiljka. Joseph pročisti grlo kako bi privukao pozornost na sebe. “Oprostite, tajnica je rekla da uñem. Nisam znao da imate...” započeo je s povlačenjem no direktor nestrpljivo odmahne rukom. “Da, uñite. Vas smo i čekali.” Malo zbunjen, Joseph zatvori vrata i pridruži im se. Direktor je pričekao da se smjesti u naslonjaču prije nego je predstavio drugog čovjeka. “Ovo je g. Pengold iz NUR-a.” reče direktor, a Josephu se u glavi upalila sirena za uzbunu no ovoga puta nije imala veze s internim ter minalom. NUR ili Nacionalni Ured za Reviziju bio je za njegov posao isto što i Gestapo za režim fašističke Njemačke. Dolazak revizora uvijek je bio prijetnja, a postoja la su samo dva razloga zašto bi revizor došao ovako u neku tvrtku: ili je pozvan ili je došao jer nešto nije u redu. “Vi ste, g. Basek, viši referent u računovodstvu zar ne?” upitao je direktor, a Joseph potvrdno kimne glavom. “Čini mi se da ste vodili obračun akontacija za službena putovanja ove godine?” nehajno je pitao prelistavajući neke papire na stolu. Bilo je potpuno jasno da je pitanje samo pro forme, kako bi Joseph svojim riječima to potvrdio. Bilo mu je nejasno, meñutim, zašto je to bilo potrebno. Nervozu mu je samo još više potpirivalo neprestano pojavljivanje oglasa u vidnom polju. Iako je soba bila u polumraku znao je da bi direktor jasno primjetio njegove tikove očima kad bi pogledao ravno u njega. “Da, od početka ove godine me šef računovodstva prebacio na akontacije.” “Nemate prijašnje iskustvo s tim poslom?” “Ne, prije sam radio kao niži referent.” “Možda će vam to uzeti kao olakotnu okolnost.” promr mlja ovaj više za sebe nego njemu.

“Gospodine?” Joseph je sad već bio potpuno zbunjen. Nije mu se sviñao smjer ovog razgovora. Više je nalikovalo ispitivanju, a revizor pored njega i nije bio potpuno drugačiji od policajca te mu je njegova blizina stvarala veliku nelagodu. Nije znao ni za kakvu grešku u knjigama za koje je bio zadužen, ali rizik pogreške je uvijek bio prisutan. Priroda posla. Direktor se uvalio u svoj naslonjač i promotrio ga u tišini prije nego je ponovo progovorio. “Znate li zašto ste ovdje?” “Iskreno, ne.” reče Joseph i naglo trzne očima. Direktor ga je promotrio ali i prešutio komentar ako ga je imao. “G. Pengold i njegovi kolege iz NUR-a pronašli su u našem zadnjem izvještaju veliku pogrešku.” Joseph zadrži dah. “Kakvu?” procjedio je. “U zadnjem obračunu putnih predujmova, nekako se tri stotine i osamdeset tisuća dolara našlo na računu banke na Baliju.” “Nemoguće, osobno sam pregledao obračun prije nego sam ga proslijedio.” pokušao se obraniti Joseph. Taj je obračun radio cijeli prošli vikend, bio je siguran u njegovu točnost. “Da, znam. Vidim ovdje vaš potpis.” mirno će direktor. Revizor je i dalje samo mirno sjedio i proučavao ga. “Ne znam kako se to moglo dogoditi.” nakon par trenutaka će Joseph nervozno odmignuvši još jednu reklamu. “Imate problema s očima, g. Basek?” ovoga puta direktor nije mogao prešutiti tikove koje je Joseph bio prisiljen raditi. Mogao je osjetiti kako mu se obrazi crvene. Promeškoljio se u svojoj fotelji s nelagodom. “Bojim se da mi je sigurnosni softver privremeno isključen pa sam, khm, pokupio par spam infekcija.” “Zanimljivo.” reče direktor i raz mjeni poglede s revizorom. “Molim?” Ovoga puta odgovorio je revizor, nagnuvši se u naslonjaču toliko da se njegovo lice našlo na svijetlosti stolne svjetiljke. “Kad smo u NUR-u proučavali problem, zatražili s mo putem sudskog naloga od banke na Baliju da nam otkrije ime vlasnika tog računa. Dobili smo vaše ime.”

52

Trojica muškaraca ostali su sjediti u tišini. Joseph je zaprepašteno gledao prvo u jednog pa u drugog, a oni su čekali njegovu reakciju. “Vi...mislite da sam...”zamucao je puneći se bijesom koji ga je sprječavao da govori s misleno. “Zar stvarno mislite da bi izgledao ovako da sam stvarno opljačkao tolike novce?” uspio je progovoriti i demonstrativno trzne očima u stranu. Direktor slegne ramenima, lica nečitljivog kao u pravog političara. “Bojim se da baš nemamo puno izbora. Dokazi su prilično jasni. Policija je obavještena, bit će provedena istraga u kojoj ćete imati priliku dokazati svoju eventualnu nevinost...” “Eventualnu?” viknuo je Joseph, glasnije nego je i sam namjeravao. Direktor je zašutio i spojio vrhove prstiju ispred prsa. “No, dok traje istraga...”nastavio je nešto grubljim glasom “...moram vas suspendirati, bez plaće naravno.” “Otpuštaš me?” zaurlao je Joseph skočivši na noge, sad već bez imalo straha, bijes ga je potpuno obuzeo. “Nakon što sam prikr ivao tvoje pranje novca i varanje na porezima, govno jedno, nakon svega me otpuštaš radi nečega što nisam ni napravio?” Revizor je nastojao izgledati nevidljivo u svom sjedištu ali direktor, ako je i osjećao strah, nije pomaknuo niti jedan mišić lica. Ledeno ga je promatrao dok je tišina bila sve glasnija u sobi. “Mislim...” rekao je napokon “da ste se upravo sami otpustili, g. Basek. Molim vas, izañite iz mog ureda.” Joseph je ostao stajati ispred stola sa stisnutim šakama, teškog disanja i gotovo da mu se vid zacrvenio od bijesa. Želio je skočiti preko stola i šakama mu skinuti taj ledeni pogled s lica, no iz n jega je samo izašo: “Pederčino!”

… Osiguranje ga je doslovno izbacilo kroz izlaz iz zgrade, na pločnik. Uopće nije sumnjao da je to bilo po direktorovom nalogu. Prolaznici su ga gledali s gañenjem, kao kakvog prosjaka. No, pretpostavio je da baš i nije bio neki prizor. Podigao se i otresao prašinu sa sebe. Vid mu je bio zagušen poluprozirnim porukama, čini se da ih je još podosta dobio preko tipova iz osiguranja. Ako nastavi ovako, pomislio je, više ni treptanje neće biti od

pomoći. Bijes u njemu počeo je slabjeti. Osjetio je kako se trese od adrenalina kojeg je pumpao zadnjih nekoliko minuta. Polako mu je dolazilo do svijesti što mu se upravo desilo. Ostao je bez posla! Kad doñe kući tamo će ga dočekati policija. Čak i ako uspije dokazati nevinost , ćemu se može radovati poslije? Ostat će bez stana, to je sad već sigurno, a dugovi koji su ga pritiskali sa svih strana, bit će najmanje utrostručeni. Sjetio se onih pogleda od maloprije, odjednom shvativši da će mu oni postati svakodnevnica. Osjećao je kako mu suze naviru, a želudac kao da je bio ispunjen kamenjem. Ubrzano je disao dok mu se strah, kakav do sad još nije nikad osjetio, počeo penjati uz kičmu. Pitao se da li je to početak živčanog sloma? … Sjedio je uvaljen duboko u svoju sjedalicu u vlaku koji ga je vozio...nekamo. Nije znao u koji je ušao, niti kako je tamo došao. Sve od napada, koji ga je uhvatio pred tvrtkom, sve mu je bilo u magli. Sjećao se na mahove kako trči kroz gužvu ljudi i razbacuje ih okolo, neki od njih su čak i trčali za njim ali ga nisu stigli. Upao je u prvi vlak koji je naišao, nije ga bilo briga gdje ide. Sad, kad se malo smirio, primjetio je da je koprena koja mu je bila “na licu” poput vela zapravo velika količina spama koji mu se nagomilao u vidnom polju. Joseph pomisli na vrijeme koje bi mu bilo potrebno da to rašćisti i odmah odustane. Više mu nije bilo bitno. Život mu se polako raspadao, malo po malo, već dugo vremena, a danas su popustile i posljednje spone koje su ga držale na okupu. Sumorni os mjeh zatitrao mu je na usnama kad je shvatio od čega je bježao kad ga je uhvatio napad panike. Isprva je mislio da bježi od svega onoga što se izdogañalo danas no istina je bila da je to bio pokušaj da pobjegne od vlastitog života. Života koji je bio sve samo ne ono što je on želio, patanja koja nema kraja i mira. Mir. Kako je samo žudio za mirom, mirom i spokojem kojeg nije osjećao od djetinjstva. Na ekranima u vlaku opet se pojavila poruka izvanrednih vijesti. Još netko je umro od virusa ko ji je harao gradom. Joseph nije slušao što spiker govori. Gledao je ravno kroz ekran, pogleda uprtog u 53

neku ništavnu točku poznatu samo njemu, jer znao je što mu je činiti. Postojao je izlaz, nada da se ipak nešto dobro završi. Još davno je naučio, kad nešto ne radi - jednostavno resetiraj sustav, ugasi i počni iz početka. Novi početak. Spiker je još uvijek glumio zabrinutost radi nedavnih smrti dok je Joseph prebirao po opcijama Northona, tražeći opciju za gašenje. Bilo je to sve samo ne lako uz hrpu spama koja se stalno gurala u prvi plan. Napokon se pojavilo ono što je htio. DA LI ST E SIGURNI DA Ž ELIT E ISKLJUČITI NORT HON SECURITY SOFTVER? DA?

NE?

Kliknuo je “da” usprkos drhtanju koje mu je prostrujalo tijelom . Pojavila se još jedna poruka: NORT HON SECURITY VAM NE MOŽ E GARANTIRATI SIGURNOST UKOLIKO GA ISKLJUČIT E. UOČENO JE DA JE VAŠ INT ERNI TERMINAL ZARAŽ EN PROGRAMIMA KOJI BI MOGLI BITI OPASNI PO ŽIVOT. DA LI ŽELIT E NASTAVITI S GAŠENJEM NORTHON SECURITY SOFTVERA? DA?

NE?

Ponovo je stisnuo da. Gotovo istog trena osjetio je kako se sustav muči, nešto se dešavalo u pozadini. Nije mogao ni slutiti koliko će brzo virusi djelovati. Stigao je pomisliti samo jednu misao prije nego je izazvan kratki spoj u ter minalu. Pitao se koliko će vremena proteći prije nego netko primjeti da on više nije tu?

KRAJ

Marija Serdar ima 28. godina, diplomirana je pravnica i živi u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se ilustriranjem, pisanjem i aktivno sudjeluje u izradi fanzina YOSHI, posvećenog animeu, mangi i Japanu, čije linkove možete pronaći i na našim službenim stranicama :)

NE BUDIT E USNUL E 1

Heli-cabrio, zrakomlatna inačica omanjeg automobila dvosjeda jarkih agresivnih boja koje su podsjećale na retro rave pokret s kraja prošlog stoljeća, prozujao je poput minornog insekta pored masivnih tornjeva Katedrale, ovičenih sitnim, puslirajućim lampicama kojima svrha nije imala ništa od eklektične simbolike vječnog Svjetla. Sivo nebo Zagreba tutnjalo je u ritmu rada motora, vibriralo u rezonanci sa aerodinamičnim propelerima, grijano propulzijom moćnih mlaznica privatnih jetova bogatijeg sloja koji su postali sve ono što su trkaći automobili nekad bili. Samo više. Mala se letjelica uputila preko Save – betonskog šetališta uguranog iz meñu redova vojnički uniformiranih trgovačkih centara uz koju natruhu zelenila koje je, planski usañeno iz meñu ispranih blokova, djelovalo egzotično i neprirodno, bolesno zeleno pod vječnim halogenkama. Viktor se nejasno sjećao da je tuda nekad tekla rijeka, prava, neukroćena voda, a ponekad mu se činilo da se tek prisjeća nečeg što je vidio samo na slikama, nečije tuñe stvarnosti koju je prisvojio kao svoju. Navodno je ispod tona cementa još uvijek postojala rijeka i služila kao najveći gradski kanalizacijski kanal. Tko zna, možda je to bilo upravo ono što su Ameri htjeli da javnost misli. Koliko je Viktor znao, dolje, ispod lampi, nedjeljnih šetača i njihovih genetski modificiranih kućnih ljubimaca, kilometrima u duljinu mogao se protezati bilo kakav kompleks, znanstveni, vojni, špijunski... A možda je i tekla r ijeka, samo ne blatna i zagañena kakva je nekad bila, već djevičanski čista voda, prečista za prljave potrebe stanovnika ovog grada. Javna je tajna zašto je ova mala zemlja postala žarište interesa svjetskog hegemona. Ma kakav turizam, prirodne ljepote, običaji i jednostavni, topli ljudi - Viktor se cinički isceri u svoj neobrijani odraz na vjetrobranskom staklu – sve je to preraslo iz prestiža u licemjerje, pa u luksuz. Ljudski se rod na putu evoje evolucije sveo na osnove: zemlja, voda, zrak. Oni koji ih nisu imali, uzimali su ih od onih koji su ih imali. Ili su umirali.

54

Viktor nije krivio jače što su nastojali preživjeti na račun slabijih. To je, valjda, način na koji svijet funkcionira. Veća riba jede manju ribu. A posve sitne ribice, poput njega, se muvaju okolo pokušavajući ugrabiti koju mrvicu u gunguli prirodne selekcije. Pametnije je služiti velikima, nego plivati protiv struje. Viktor je bio jedna polovina dvočlanog partnerstva kojeg je osnovao sa Mislavom, kolegom vječitim studentom kojeg je upoznao u svojoj egzistencijalističkoj fazi, dok su se obojica bavila visokointelektulanim raspravama uz lošu hranu u posve mundanoj menzi. Mislav ga je shvaćao, barem većinu vremena, iako bi mu iz principa proturiječio. To je bilo dobro, znači da ga je barem slušao. Obojici je rat prekinuo neplodnu akademsku karijeru i nijedan se nije poželio vratiti po diplomu nakon potpisivanja šarade od primirja. Nepovjerenje prema vrijednosti ičega zapisanog na papiru, usañeno u njih za tih ratnih dana, išlo je do te mjere da su naknadu za svoje usluge naplaćivali isključivo u naturi. Gotovina, kao ni virtualne transakcije na tekuće račune jednostavno nisu imale jednaku težinu, a osim toga sudsko dokazivanje bez pisanog traga svodilo se na igru lovice u mraku. Heli-cabrio koji je graciozno sletio na krov nebodera u Novom Zagrebu i smirio svoje rotirajuće sablje, bio je predujam za obavljanje jednog od tih krajnje delikatnih poslića. Ono što se u poslovnim registrima vodilo kao bezlično „MiV – Partnerstvo za pružanje usluga“ bila je organizacija dvojice sposobnih i inteligentnih ljudi u tridesetima, specijaliziranih za poslove koji doduše nisu umočili prste u kriminal, već su poput uma sociopata balansirali u sivoj zoni vlastite moralne prosudbe. Koja je, opet, bila fleksibilna proporcionalno s nagradom koja se nudila. Službeno su poslovali s minusima i vječito bili pred bankrotom, da bi im se tik pred krahom na računu uvijek stvorila deux ex machina svotica taman tolika da ne privuče neželjenu pažnju inspekcije i revizora, a da posao ostane zaglibljen u preživljavanje. Prije izlaska iz svoje nove igračke, Viktor se zavalio u cockpitu uživajući u škr ipanju novih kožnih presvlaka i treperavim svjetlima grada što su se sterala u daljinu, sve dok ih ne bi progutao smog toliko gust da se mogao rezati nožem. Zagreb bez tmurnog oblaka smoga bio mu je nezamisliv, on je bio jedino nebo dostojno ovog tromilijunskog grada, entitet s vlastitim

životom, trejdmark svake prijestolnice koja drži do sebe. Već godinama nitko iznad grada nije vidio sunce ni zvijezde, a svjetla ekspandirajuće metropole kao da su se požurila da kompenziraju taj nedostatak šireći svjetlosno zagañenje kilometrima uokolo. „MiV“ je ovog puta bio unajmljen od strane inozemnog klijenta, prebogatog da bi uopće imao ime, lice ili adresu. Njegova su sredstva i utjecaj bili dovoljno rječit pokazatelj njegova postojanja, a Viktoru se osobno živo fućkalo koji će mu sve glavonja stajati na popisu zadovoljnih mušterija. Egzistencijalizam ga je naučio dva načela koja su dokazala svoju korisnost u profesiji kojom se bavio. Prvo je bilo: 'Nije bitno', a drugo: 'Koga briga?' Ionako su imali dovoljno posla putem oglašavanja usmenom predajom, pa su zainteresirani obskurnim putevima dolazili do njih sa svojim moralnodvojbenih zahtjevima. To jest, bili bi moralnodvojbeni da je to uopće bilo bitno i da je ikoga bilo za to briga. Viktor osjeti lagano zujanje, poput tihe melodije u glavi, pa nervoznim pokretom posegne za mini-komunikatorom u uhu da ga utiša. „Da, da, dolazim.“ Otiskom dlana zaključa letjelicu, pljune tekući s mog u lokvu boje riblje juhe i siñe niz stepenice do preureñenog potkrovlja u kojem ga je čekao Mislav. 2

„Nevjerojatno...“ sipio si je Mislav u bradu poput mantre, i ne pomičući debele usne. Oči su mu bile zalijepljene na jedan od monitora kojima je bio pretrpan skučen mračni sobičak, a mesnato tijelo zavaljeno kao da je inkorporirano u fotelju pod sobom. Jedino što je djelovalo živo na njemu bile su zjenice što su divlje skakale po redovima teksta pred sobom. Odsjaj kompjuterskog ekrana u njima davao mu je sablastan, nečovječan izgled, no Viktor je dovoljno poznavao svog prijatelja da u njima pročita i natruhu uzbuñenja. „Ostvario si kontak?“ upita bez pozdrava, ogledajući sa slabo prikrivenim gañenjem naslage ambalaže i polupojedene hrane po svim horizontalim plohama sobe. Mislav je rijetko izlazio, nazivajući samog sebe 'mozgom' tandema i dajući si time legitimaciju da po cijele dane sjedi spojen na neki od svojih ureñaja koje je preferirao više od ljudskog društva, ponekad čak i Viktorovog. On je bio taj koji 55

se bavio ugovaranjem i pregovorima, zadovoljavajući se da vidi samo ishod akcija, najbolje u vidu kakvog ultra-modernog gadgeta za kojeg će tek otkr iti funkciju. Danas je bio dan kada su im trebale biti ispostavljene, s jednog anonimnog računa na drugi, specifikacije onoga što se od njih očekivalo i Viktor je s mješavinom znatiželje i strepnje čekao da ga njeg ov prijatelj udostoji odgovorom. Kad je već posumnjao da je Mislav zamijetio njegovo prisustvo, ovaj se prene i, pokretom iznenañujuće hitrim za toliko krupnog čovjeka, uspravi na noge. „Nećeš vjerovati, čovječe! Imamo Sanjača! Pravog hard-core Sanjača!“ Viktor ga odmjeri iskosa, pokušavajući dokučiti zašto bi bilo kakav Sanjač, pa čak i najegzotičniji pripadnik tih degenerika, uspio natjerati Mislavovu atrofiranu mješinu da skače po sobi kao malo dijete. Čuo je za taj soj ljudi koji su utukli bogatstva na neprestan i neograničen pristup Svemreži i to kroz kirurško implatiranje serije čipova, modema i tranzistora po cijelom tijelu. Danas u 2040. tehnologija je dovoljno napredovala da onima kojima astronomski honorari nisu problem omogući pretvaranje u tehno-nakazu, polu-čovjeka koji na van izgleda i funkcionira posve normalno, no Viktor je s njima rijetko dolazio u dodir jer su oni rijetko do lazili u dodir sa vanjskim svijetom. Sanjači nisu živjeli, oni su sanjali. Integrirane sa Svemrežom, nije ih zadovoljavalo surfanje po njenim bazama podataka, pr istup komunikacijama ili osobnim stranicama kao korisnike prve generacije na koje su gledali s dobroćudnim prezirom. Sanjači su bili ovisnici o posve novoj drogi – bili su navučeni na tuña iskustva. Kada je briljantna neuro-znanstvenica Hitomi Takeda doživjela prometni udes svojeg jedinca, nije se predala klasičnoj ulozi ucviljene majke, već je život posvetila traženju načina da svome, od vrata paraliziranome sinu, omogući najpotpuniji mogući život. Koristeći utjecaj i bogatstvo zaibatsu-a svoga muža, okupila je vrhunski tim svjetskih znanstenika i postavila im jasan cilj: prenijeti njena neposredna iskustva u mozak njenog sina, svih pet osjetila in real time, full color. Takedin tim ne samo da je uspio u potpunom izravnom prijenosu, već su iznašli način kako iskustva utisnuti u kristale, jedini medij podoban za 'snimanje' tako kompleksne matrice. Za razliku od laboratorija i glomazne aparature koja je karakterizirala tu novu tehnologiju na začetku, dan as sve što je bilo potrebno za njeno kor ištenje moglo se

nevidljivo umetnuti iz meñu mišića, uz skelet, ispod kože. Patent, službeno registriran 2028. godine, revolucionarizirao je život paraplegičara i teško hendikepiranih pacijenata, no za mnoge zdrave postao je, tehnički, s mrt. Najteži ovisnici s matrani su civilno mrtvima jer već godinama nisu sudjelovali u interaktivnom životu niti izlazili, provodeći vrijeme u proživljavnju trenutaka tuñih života, skupljajući iskustva stranaca pohlepom fanatičnih kolekcionara. Djelići ljudskih života na Svemreži, klasificirani, tematizirani i rejtani, već su ionako svojim trajan jem premašili i najdulji život, a broj im je eksponencijalno rastao. Ljudski rod je kroz Sanjače počeo sve manje doživljavati novo i sve više proživljavati staro. Viktor ih je s matrao gorim ološem od junkija na jeftinim sintetičkim drogama, jer su ovi potonji bili prisiljeni živjeti u stvarnosti barem u ono kratko vrijeme iz meñu dva šuta. Ionako mu se već dugo činilo da ne poznaje čovjeka koji ga je predstavljo u njegovim vlastitim sjećanjima, kad bi se uopće potrudio izvući ih mjesta na kojem su zakopana, barem je znao da su njegova i da jedino on polaže pravo na njih. Prodavanje iskustava bilo mu je daleko prljavije od prodavanja tijela, no upijanje tuñih sjećanja bilo je još gore. Nije tu bila stvar novčane transakcije; radilo se o žrtvovanju vlastite sadašnjosti za mrvice tuñe prošlosti, a Viktor je ipak više volio svoju prljavu svakodnevicu nego tuñu najluñu orgiju. Ljudska bića ne bi trebala biti jednaki, optimizirani paketi, svi sa istim podacima i istim programskim paketom u glavi – mislio je za sebe i ne trudeći se podijeliti stajališta s Mislavom. Mogao se kladiti u vlastitu glavu da bi pogodio što bi ovaj rekao. „Veličanstveno!“ pljesne Mislav svojim šapama od dlanova i ushićeno ih protrlja uz suh, šuštav zvuk, „Pravi majstor! Ovako nešto usudio bih se konstruirati samo u teoriji, pa čak ni tada ne bih mislio da... Nevjerojatno!“ Znajući da mu beskrajni redovi monotono ispisani po ekranu ne bi značili ništa čak i da zaobiñe obraslu ljudeskaru koja kao da nije primjećivala njegov sve rezigniraniji pogled i prouči ih, Viktor prekriži ruke na prsima i nasloni se na zid. „Nemam cijeli dan za slušanje tvojih hvalospjeva napretku. Ako je naš klijent Sanjač, ja nisam kvalificiran tražiti mu život po Svemreži. Ovaj će biti tvoj. “

56

Mislav se zagonetno nas miješi i ugnjezdi u stolicu koja kao da je od učestalg korištenja s vremenom postala savršen kalup njegovog tijela. Viktor ga nije vidio ovako zadovoljnog ni kada su izlazili iz tzv. salona za masažu koje su posjećivali s vremena na vrijeme. Krupni čovjek spoji prste i nasloni na njih bradu, govoreći polako kao da želi prenijeti pravu težinu svojih riječi. „Ne tražimo robu, tražimo čovjeka.“ „Frika? Za što bi nekome trebao jedan od tih parazita?“ „Nije riječ o običnom Sanjaču, radi se o Doppelgängeru.“

3

„O čemu!?“ „Doppelgänger. Dvojnik. Nečija sjena.“ „Sjena? Nisi li rekao da tražimo Sanjača?“ Mislav bespomoćno uzdahne, „ Doppelgängeri jesu Sanjači, jedna posebna vrsta... U stvari toliko se rijetko spominju na 'Mreži da sam mislio da je riječ samo o jednoj od w eb-legendi, teoretiziranju koje n ije prešlo granice stvarnosti... Kao Bigfoot ili Nessie.“ „Ne pomažeš mi baš.“ Viktor je nastojao zvučati staloženo, no Mislav je izmeñu redaka jasno čitao nestrpljivost. On je bio čovjek od akcije i okolišanja su ga zamarala. Osobito kad mu je tema bila mrska, a Mislav je znao da daleko od toga da dijele afinitete po pitanju tehnologije. Nagnuo se naprijed i strpljivo objasnio; „Doppelgänger je virtualna uhoda. Stalker. Koristi hardver ugrañen u tijelu da se hackira u nečiji osobni sustav i otamo krade podatke.“ „Ugrañeni hardver? Hackira se u Sanjača da gleda što ovaj gleda? Čak i ja znam da je to suludo, zašto se ne prispoji direktno na bazu podataka Svemreže?“ „Zato što ga ne zanima Svemreža. Osim toga, patiš od predrasuda,“ Mislav mu dobaci prijekoran pogled, „nisu svi sa ugrañenim dodacima, pa čak ni toliko elaboratnim, Sanjači. Ima i normalnih ljudi koji se podvrgavaju istoj operaciji i ne zloupotrebljava ju

tehnologiju... jedno im je zajedničko to što raspolažu sredstvima dostatnim za takav zahvat.“ „Kao na primjer naš klijent...?“ „Bolje rečeno, njegova kćer.“ Viktor zakima glavom, po prvi put stvarajući neke s mislene zaključke u svezi ovog slučaja. „Netko uhodi kćer multibilijardera? Virtualno? I mi bi ga trebali naći?!“ prasne on, “ Što je tu novo? Oduvijek je bilo bolesnika koji nemaju ništa pametnije za raditi nego kopati po tuñem s meću i krasti gaćice sa sušila. Zašto ga jednostavno ne prijavi Interpolu?“ „Nije tako jednostavno.“ uzdahne Mislav. „Stalker nikoga ne ugrožava fizički, nisu čak ni na istom kontinentu. Teško da bi pomogla ikakva zabrana prilaza.“ „Aha, shvaćam. Prijavila je da joj je neovlašteno upao u personalni sustav i prčkao po podacima. Očito su ga locirali u Zagrebu, pa su nas angažirali....“ Viktor se zbunjeno zagleda u prijatelja, „Zašto angažirati nas? Pa to je čisto policijska nadležnost?“ Mislav odmahne glavom, „Rekao sam ti da stvari nisu tako jednostavne. Ona ga nije prijavila i neće, a nitko drugi osim nje to nije ovlašten učiniti jer je riječ o kaznenom djelu koje se ne goni po službenoj dužnosti.“ „Hoćeš reći da postoji neka bogata luñakinja koja se rajca na to da joj netko čačka po glavi?“ Mislav kimne, „ No, to sve još nije ono bitno.“ Viktor ga pogleda ispod obrva uzvinutih u najiskrenijoj grimasi čuñenja, a on nastavi: „U početku je i ona histerizirala jer je osjećala tuñu prisutnost u glavi, pogotovo kad je ovaj pokušao komunicirati s njom. Nakon pola tuceta psihijatara i tko zna koliko testova ustanovilo se da u pitanju nije šizofrenija već Doppelgänger. A onda su stvari krenule nagore.“ „ONDA su krenule nagore?!“ „Da. Navodno se cura sprijateljila sa svojim slijepim putnikom do te mjere da je zapustila partnera, prijatelje i obitelj. Na neki način, imala je svog imaginarnog prijatelja i ništa joj više na svijetu nije trebalo. Sa bogatstvom kojim je raspolagala putovala je posvuda, iskušavala koješta i sva 57

iskustva dijelila sa njim. Vidiš, Doppelgänger po definiciji prati samo jednu osobu, živi, uz svoj fizički, psihički samo jedan život. Njegova fiksacija nije objekt, već subjekt. Njega ne zanima sijaset mogućnosti i iskustava koje nudi Svemreža, on je potpuni fanatični obožavatelj samo jedne osobe, provodeći život živeći kao predmet svoje opsesije. U današnje doba ta se psihotična iluzija može sprovesti gotovo do savršenstva.“ „Pa u čemu je onda problem. Kćerkica sretna, manijak sretan. Zašto se tatica miješa?“ „Jer joj želi spasiti život.“ Viktor zatrepće u nevjerici, zamoren titranjem svjetala sa ekrana, „Spasiti život? O čemu ti pričaš?“ „Činjenica je da je mala iskušala sve što joj je novac mogao kupiti. Nijedna vrata joj nisu bila zatvorena, nijedna želja nije ostala neudovoljena. Ona i Doppelgänger napravili su doslovno sve što im je palo na pamet, pa im je polako ponestalo ideja. A znaš kad su ljudi najopasniji?“ „Kad se dosañuju.“ tmurno stigne Viktorov odgovor ispod glasa. „Točno. Tatica ima opravdanog razloga vjerovati da će je njen virtualni 'prijatelj' nagovoriti na iskušavanje najmisterioznijeg vrhunskog osjetilnog užitka od svih.“ „Najmisteri... ne misliš valjda?“ Mislav nijemo potvrdi, namrštena čela. U par sekundi u kojima je Viktorov mozak grozničavo radio, jedino što je narušavalo tešku tišinu bilo je jedno lično zujanje elektronike koja nije hajala za trivijalije poput ljudskih života. On suho proguta. „Znači on hoće od nas... od mene... da fizički uñem u trag tom friku i...“ „I onesposobiš ga.“ brzo doda Mislav i primakne se konzoli. Njegovi stubasti prsti letjeli su po glatkoj tastaturi čije je tipke samo on mogao vidjeti uz po moć implantanata na mrežnici. „ Prebacit ću ti sve relevantne podatke u sustav na heliću, pa ćeš mu biti na repu dok si rekao keks. Ova će pr iča završiti već noćas.“ „Onesposobim?“ Viktor cinički frkne i pogleda na sat. Primicala se ponoć, što mu je ostavljalo dovoljno vremena do jutra. I previše.

„Sjeti se, on već godinama faktički ne postoji i nikome neće nedostajati. Možda neće ni primjetiti da ga nema, a onesposobiti ne znači nužno ubiti. Možeš ga...“ „Mogu prekrasno.“

ga

pretvoriti

u

biljku,

jebeno

Mislav slegne ramenima, „ Ionako je već praktički biljka.“ „Nije važno što MI mislimo da on je,“ procijedi Viktor kroz zube, suzdržavajući se da ne prasne, „već to kako ON samog sebe doživljava. A čisto sumnjam da se doživljava kao jebeni fikus.“ „On se doživljava kao kopija. Ljudi nisu roñeni da budu kopije, već originali.“ Mislav se odvoji od ekrana i značajno pogleda Viktora, „Osim toga, nije li to baš ono što ti sâm gorljivo zastupaš?“ Viktor bijesno steže vilicu, osjećajući kako mu zubi škripe pod pritiskom moćnih mišića. Nije imao nikakvu repliku, nikakav cinični komentar.

mu se nije žurilo 'onesposobiti' nekoga. Nije da se morao bojati da će ovaj pružiti ikakav otpor; Mislav nije pretjerivao kad je Sanjača nazvao biljkom, osim što je možda vrijeñao biljke. Godinama ukopčan u tuñu svijest, hranjen cijevčicama i atrofijom prikovan uz krevet, dovoljno je bilo poigrati se s njegovim hardverom i onemogućiti mu spajanje na 'Mrežu da ga se osudi na sudbinu goru od smrti. Ono što bi Viktora eventualno moglo usporiti bio je sigurnosni sustav koji su Sanjači postavljali oko sebe da bi spriječili više ili manje dobronamjerne znatiželjnike da doñu do njihovih tijela dok su u svom dubokom transu. No sudeći po adresi, Sanjač koji si nije mogao priskrbiti bolju 'čahuru' od nekog jednosobnog stančića u zagrebačkom slamu nije bio razlog za brigu. Svejedno, jedna uporna misao nije mu davala mira. Ruka mu instinktivno krene ka minikomunikatoru u uhu. „Mislave?“ „Mmm... Reci.“

Mislavova ramena ponove pokret indiferentnog uzdizanja i slijeganja, bez ikakvog humanoidnog izražaja na licu boje gradskog neba, „Uostalom, zar je bitno?“ Viktor uzdahne, okrene se na peti i energično uputi na krov prema parkiranoj letjelici, ostavljajući ustajali zrak Mislavove sobe iza sebe. „Nije.“

4 Putujući na autopilotu visoko iznad grada kroz neprozirni pokrov noćnog zraka, jedino što je Viktoru preostalo bilo je praćenje s manjivanja daljine izmeñu dvije pulsirajuće točkice na radaru; jedne koja je označavala njega i druge koja je označavala GPS koordinate Doppelgängerovog IP-a. Kud god bi svrnuo pogled kroz ostakljeni cockpit vidio je samo pramenove magle i lelujav dim osvjetljen svjetlima letjelice, kroz koje je klizio toliko glatko da bi mu bilo lako povjerovati da se nalazi u filmskom studiju sa jeftinim efektima, samo da nije bilo točkica na radaru koje su govorile da se pored njega odvija hektičan zagrebački promet, kilometr ima iznad zemlje. Nije mu se žurilo. Nije mu se žurilo sići u prljavo predgrañe, nije mu se žurilo šuljati kroz stambeni kompleks u potrazi za pravim vratima, a pogotovo 58

„Jesi li ikada raz mišljao zašto baš ona? Zašto baš 'sirota mala bogatašica'? “ „Zašto, zašto..?“ zaškripalo je u minijaturnu slušalicu poput kašlja hijene. Vjerojatno ga je Viktor omeo u delikatnom čačkanju po podacima neke dobro čuvane banke. „Zato što je imala dovoljno perja za instalaciju mlañeg brata HAL-a 9000 u sebe, eto zašto.“ „Čega...?“ Viktorova je letjelica promijenila kut leta i počela propadati, pa on je kroz sve tanji s mog počeo nazirati hladna gradska svjetla. Bližio se čas spuštanja zavjese. Počne navlačiti tanke kožne rukavice. „Zato što,“ Mislav teško uzdahne pokušavajući sabrati strpljenje, što do Viktorovog uha dopre kao šištanje olabavljelog ventila “je ona od rijetkih tehnofrikova koja ne životari svezana pupkovinom za Svemrežu. Ona doista živi.“ „Misliš da je to jedini razlog?“ AI sustav letjelice diskretno je nudio Viktoru opciju da slijetanje obavi ručno ili da angažira autopilota, a on se jednim pokretom ruke po holo-projekciji upravljačke ploče ispred sebe opredijeli za potonje. „Da je njen izbor puka slučajnost?“ „Slušaj ,“ zareži Mislav s druge strane grada,

„nemoj ni pomišljati da se sad isfilozofiraš van iz ovoga. Učini što moraš i idemo dalje. Čovjek koji se može razbacivati akontacijama u vidu helikoptera, sigurno ima i više nego dovoljno sredstava da unajmi par gorila da se pobrinu za one koji ne poštuju dogovore. Tebi se možda ne živi, ali meni itekako! Čuješ!? Zašto je baš njegova kćer bila meta? KOGA BRIGA? Idi dolje i sredi jebenog perverznjaka! K vragu, misli o tome kao da činiš uslugu ovom usranom svijetu... jedan ološ manje.“ Viktor bez riječi prekine vezu i ostavi motor helića da tiho bruji, u slučaju da mu zatreba ekspresno povlačenje sa... dovraga, sa scene zločina.

5 Dok se svakim korakom sve više približavao cilju, već videći sivu i tužno naherenu zgradu u koju je trebao ući, Viktor nije sreo niti jednog prolaznika na ulici što i nije bilo neobično za ovaj dio grada bez noćnih klubova i grijanih parkova. Nije se žalio. U sitne sate u slamu veća je vjerojatnost bila naletiti na trgovca organima, nego na beskućnika. Tiho je klisnuo iz žute svjetlosti ulične lampe u mrak veže i koraknuo ka stanu iza stepeništa, vratima koja je bilo nemoguće vidjeti iz ulaza, tako da ih je mogao naći samo netko tko je znao da su tu. Upalio je prijenosnu lampicu i zagedao se u bravu, očekujući mehanizam dostojan njegovih obijačkih sposobnosti. Naprotiv, dočekala ga je najobičnija mehanička brava bez traga ikakvog elektroničkog ili barem magnetskog osigurača, pravi muzejski primjerak. Viktor laserom istopi jezičac, trzne i vrata se sa jedva čujnom škripom otvore, on se hitro prebaci s druge strane praga i bešumno ih zatvori za sobom. Kad se našao u kiselkastoj aromi ustajale tame stana, on podesi prijenosnu lampu na jači intenzitet svjetla i odloži je na obližnji stol, puštajući da mu se oči potpuno priviknu na svjetlost. Do njega je dopiralo samo ono isto jednolično zujanje poput neizostavnog dijela interijera Mislavove izbe. Prozori zakucani daskama, ureñaji za hlañenje drugih ureñaja, vrtnja diskova, lampice i diode, žice, kućišta, pa opet žice, a središtu svega krevet sa osobom polusjedećem položaju. Već i po obliku koji se nazirao ispod pokrivača vidjelo se da je riječ gotovo o kosturu za koji je netko bio plaćen da ga s vremena na vrijeme okrene, očisti, podreže kosu i nokte, pa ponovo zaključa u ovu grobnicu u kojoj su jedino aparati bili živi. 59

Da bi doskočio suvišnim promišljajima, Viktor se maši džepa svog kaputa i izvuče valjkastu bateriju koja je služila za upravljanje elektromagnetom dovoljno jakim da napravi nekoherentnu kašu od bilo kakve sofisticirane tehnologije ugrañene u tijelo Sanjača. Stane uz uzglavlje, duboko udahne i izdahne par puta, pa slobodnom rukom u rukavici posegne dolje i zagrabi. Smakne prekrivač sa nesvjesnog Sanjača i kroz tijelo mu prostruji ledena jeza. Svi junkiji izgledaju ispijeno i ostarjelo prije vremena, osobito Sanjači, no ovaj prizor je Viktora natjerao da nesvjesno ustukne i pusti prekrivač da klizne na tlo. Noge, i da nisu atrofirale, bile bi neupotrebljive, čvornate i deformirane poput polomljenih grana. Batrljci od ruku, šake bez prstiju, predimenzionirana proćelava glava s jedva nazirućim antropomorfnim obilježjima - ispred njega je ležala nepravila vreća kostiju preko koje je bila prevučena tijesna, nezdravo blijeda koža kroz koju su se jasno vidjele tamnoljubičaste vene. Viktor snažno pritisne stražnju stranu dlana o usta, bojeći se da mu ne pozli od šoka kad je s užasom shvatio: „Djevojčica! To je djevojčica!“

6

Grozničavo je zvjerao lijevo-desno po sobi dok je čekao da ga mozak usluži sa bilo kakvom koherentnom misli. Tek sad je zamijetio da je soba, poput sobe kakvog djeteta, obljepljena slikama i posterima, a iz meñu egzotičnih mjesta i turističkih destinacija gledalo ga je jedno lice, stalno isto lice. Mladolika žena kože boje čokolade i neobičnih blijedo zelenih očiju s miješila se s jedne fotografije grleći zlatnog retrivera u najvedrijem ljetnom danu kojeg je Viktor ikad vidio. Kao roñeni stanovnik grada nikad nije vidio nebo toliko duboko plavo, vegetaciju toliko jarko zelenu da mu je izgledala kao impresionistička slika. A tek njene oči... On mahinalno strgne fotografiju sa zida i gurne je u džep. Nije trebao pogañati ženino ime jer je bilo ispisano posvuda po zidu. „Sarah.“ Viktor se okrene na peti i suoči sa usnulom djevojčicom u krevetu. Nije joj mogao odrediti dob, ali bila je bez sumnje još samo dijete. Koštunjava prsa su joj se polako nadimala i spuštala u prevelikoj spavaćici, a zjenice ispod kapaka trzavo pokretale u dubokom REM-u dok je ona bila na nekom ljepšem mjestu. Barem se tako Viktor nadao. Na prašnjavom

noćnom stoliću uz uzglavlje kreveta i po podu ispod njega ležale su razbacane razglednice iz cijelog svijeta, čak i s baza na Mjesecu, no i pri letimičnom pogledu učinilo mu se da prevladavaju one s Novog Zelanda. Izvadio je fotografiju iz džepa i proučio pozadinu slike usporeñujući je sa razglednicama. Priroda u istim vibrirajućim bojama... je li moguće? Ovog puta, uz fotografiju, u džep zaturi i par razglednica. Nitko više nije pisao razglednice ruko m i možda njemu klišeizirani pozdravi neće ništa reći, no Mislavu, uz njegove analizatore svega što se analizirati može, ispričat će priču o svom porijeklu, vremenu nastanka, pa čak i o DNA i otiscima prstiju pošiljaoca. Ispod šarenih razglednica, uz kontrast koji kao da označava zlosutnost njegove prirode, nalazio se ukočeni crno-bijeli snop dokumenta sa službenim pečatima Zagrebačke i nekih inozemnih klinika, ispunjen hladnim frazama koje nijedan AI ne bi mogao generirati nehumanije od samih ljudi. „Progresivno, ireverzibilno stanje... terapija bez efekta... procjena preostalog vremena... Siroče... Centar za socijalnu skrb uz Zavod za zdravstvenu zaštitu...“ Nalazi i dijagnoza bolesnice u postelji, a Viktor nije trebao biti liječnik da ih interpretira. Ter minalna bolest, smrt, a prije toga kratak život u agoniji. Netko ju je ipak odlučio milostivo oslobod iti okova njenog hendikepiranog tijela, ali tko bi siročetu bez igdje ičega iz vedra neba poklonio tolika sredstva? Zaklada, neka tvrtka, udruga, država? Sudeći po njenom stanju, nije mogla ležati ovdje dulje od dvije godine, a to su potvrñivali i datumi na razglednicama. Viktor je uzalud naprezao mozak pokušavajući iščupati iz sjećanja bilo kakvu referentnu vijest ili članak, jer medijska reportaža o tako velikom dobrotvorstvu nije mogla proći nezapaženo. Ništa. Stajao je s osjećajem da nešto gadno ne valja iznad poluživog tjelešca djevojčice sa elektromagnetom spremnim da je vrati u ovaj pakao stvarnosti u kojem se nema nadati ničem boljem od smrti. Sve Viktorove moralne debate prekinuo je zaglušujuć zvuk lomljave kad su se ulazna vrata rascijepila u triješće, a trojica steroidima napumpanih gorostasa nahrupila u sobu.

60

7

I prije no što je znao što mu se dogaña, klečao je boreći se za dah licem zabijenim u krevet i ruka ma bolno izvijenim preko leña gdje ih je čeličnim stiskom držao jedan od gorila. Ostala dvojica, uvjerivši se da je sam, opušteno su stajali pored kreveta, proučavajući elektromagnet koji je izgledao poput dječje igračke u njihovim šapama. „Simpatično.“ Zabrujao je bariton jednog od njih na engleskom, prije no što je stvarčicu još jednom okrenuo u ruci, zgnječio kao da je r iječ o praznoj limenci i nehajno bacio iza ramena. „T-tko ste vi?“ promumlja Viktor što je razgovjetnije mogao iz svog položaja, sretan što mu je engleski gotovo materinji jezik. S toliko američke vojske stacionirane po gradu, bio je neizbježan poput smoga. „Što radite ovdje?“ Uljezi ga odmjere gotovo sa znatiželjom, pa mu se jedan, nakon par dugih sekundi, udostoji obratiti glasom bez truna intonacije: „ Mi s mo vlasnici ovog stana. Ti si taj koji bi trebao odgovarati na pitanja, zar ne?“ Viktor suho proguta, proklinjući i Mislava i sebe što su bili toliko pohlepni i glupi da ulete u posao koji je očito s mrdio na nevolju. Ovi tipovi su izgledali njegovani, sa neprirodno preplanulom kožom i bikovskim šijama, no njihova djelatna specijalnost bila je očita i bez posjetnica. Oni su bili ono što je Viktor pokušavao glumiti – hladni i bezosjećajni profesionalni plaćenici. Na trzaj glave jednog od dvojice ispred njega, treći ga s bolnim trzajem osovi na noge, držeći mu i dalje jednu ruku u poluzi tik pred granicu pucanja. Pomisao da je to očito radio bezbroj puta i da je dobro znao što čini nije u Viktora ulijevala nimalo optimiz ma. „No, nema potrebe za objašnjenjima, mi već vrlo dobro znamo tko si ti,“ nasmiješi se najrazgovorljiviji od trojice, a iza tankih usana bljesnu porculansko bijeli zubi, „a i tvoj partner kompjuteraš.“ Par trenutaka je uživao u Viktorovoj užasnutoj reakciji, pa nastavi, „Sigurno se pitaš zašto bi netko utukao malo bogatstvo na bezimeno siroče poput ovog, kakvih ima po tucet za cent?“

Obiñe krevet s druge strane i zagleda se u djevojčicu bez ikakve emocije, kao da promatra kakav nevažan predmet, pa u Viktora preko njenog ispruženog tijela.

„Ona, koja je godinama živjela na rubu smrti, normalno da je se ne boji. Zašto je ne bi iskušala? Konačno, za dijete sve to je samo igra.“ njegov mesnati prst podigne batrljak od djevojčičine ruke, pusti ga pasti, pa se s gañenjem obriše o odijelo.

„Konkurentnost.“, objasni. „Š-što?“ procijedi Viktor, ne shvaćajući. Ljudeskara se nagne naprijed toliko blizu Viktorovog lica da je ovaj jasno vidio sve pore na njegovom boksačkom nosu i razgovjetno ponovi, slog po slog: „Kon-ku-ren-tnost. Ono što pokreće svijet. Ono što nas je natjeralo da siñemo s jebene grane, dohvatimo jebeni kamen i ubijemo mamuta. Ono što nas je dovelo tu gdje jesmo.“ Viktor je razrogačeno zurio sumnjajući u njegovo psihičko zdravlje, ne usuñujući se proizvesti ni zvuka, no to njegovom sugovorniku nije ni najmanje zasmetalo. Štoviše, rastegao je još jedan reptilski os mijeh i lagano namignuo. „Pojednostavit ću.“ dobaci podcjenjivački kao da u najboljoj namjeri i s beskrajnim strpljenjem objašnjava Snjeguljicu kliničkom imbecilu. „ Moj šef je jako moćan i utjecajan čovjek. Sumnjam da ga znaš...“ zastane da od glave do pete odmjeri Viktorovu drhtavu pojavu u jadnom izdanju, „ I kao takav ima moćne i utjecajne konkurente. Kao, na primjer, tvog poslodavca.“ „J-ja ni ne znam tko mi je šef! Ja ne znam ništa!“ Mrge se podsmješljivo pogledaju, pa drugi s visine poklopi, „A što misliš zašto te puštamo da živiš?“ Viktor steže usnice, osjećajući laganu vrtoglavicu olakšanja unatoč nezavidnog položaja u kojem se nalazio. Konačno mu je uspjelo, po prvi put od kada ima neželjeno društvo, da uspostavi normalno ritmičko disanje. Maloj ribici nikad nije bilo tako drago što je toliko sićušna da je upravo prošla izmeñu dva zuba grdobine i preživjela. „Tvoj šef možda i jest nedodirljiv ulagač i vrstan pregovarač, no i on je samo čovjek i kao takav ima slabe točke. Mi s mo jednostavno investirali u dugoročnu strategiju poslovanja.“ Glavom pokaže na djevojčicu. „Evo primjera obostrano korisnog ugovora. Mala je dobila sve što je oduvijek željela biti. Bila je princeza u pravoj bajci. Naravno, pojma nije imala o našim planovima, zato se i uspjela zavući bogatoj kuji pod kožu, tako nevina i nepatvorena.“ zasmijulji se zajedljivo. 61

„Samo, sumnjam da bi tatica bio isti nakon bizarnog samoubojstva svoje jedinice. Ako ništa drugo, njegov ugled pretrpio bi neizbrisiv udarac...“ „A nitko ne bi mogao povezati ništa s imenom vašeg šefa.“ dopuni Viktor shvaćajući. „Simpatičan momak.“ ljudski hibrid s pit-bullom okrene se kompanjonu uz odobravajući smiješak, samo da bi se, kada se njegove oči ponovo sretnu s Viktorovim, u njima jasno razaznalo da nije ljubite lj simpatičnih stvari. Smlavljen i odbačen elektromagnet u kutu sobe to je slikovito dokazivao. „Bilo kako bilo, šteta je učinjena, no kako s mo mi pošteni ljudi, tvoje takoreći kolege u branši pružanja usluga kojima je stalo do zadovoljstva svih mušterija,“ izdeklamira on u potpuno ozbiljnom tonu. „obavit ćemo tvoj posao umjesto tebe, ti i tvoj kopmić ćete pokupiti svoj honorar i svi ćemo nastaviti svoje živote na drugim krajevima planeta, bez ikakve potrebe da znamo jedni za druge. Pošteno?“ Viktor je prečuo retoričko pitanje jer mu je pažnju privukla injekcija što ju je grmalj izvadio iz etuia uredno ušivenog u podstavu njegovog skupocjenog sakoa. Štrcnuo je kontrolni mlaz da provjeri da li je cijev igle začepljena, pa se primakne uzglavlju postelje. „Ne!“ otme se Viktoru, „Ja je nisam došao ubiti!“ Trenutak kasnije požalio je svoju naglost jer je gledao pod iz perspektive potplata cipele dok mu se rameni zglob žario kao uronjen u tekuću vatru. „To je samo dokaz, dragi gospodine Viktore,“ dopre hladan glas negdje iznad njegove glave,“da smo mi mnogo, MNOGO konkurentniji od vas.“

8 Kad se konačno probudio iz nesvjestice i sjetio gdje je, tijelo djevojčice već je bilo hladno. Soba, oskudna namještajem, djelovala je još ogoljenije bez raznobojnih postera i razglednica. Gorile su bile temeljite – nestala je, uz modernu aparaturu, čak i njena bolnička dokumentacija, jer je bilo očito da netko njenog statusa nema sredstava za skupe pretrage privatnih klinika. Kada je i nañu, nitko neće

provjeravati malo deformirano tijelo u potrazi za elektronskim implatantima, pa će u kremator iju u dim otići par milijuna dolara. „Jebeno prekrasno“, Viktor se pokuša nasmijati ironiji unatoč zaležanoj čeljusti. Hladan pod nikad nije bilo najbolje mjesto za provesti noć, čak ni dok je još bio mlad i lud, a davno su prošli ti dani. Sada je bio samo stariji i, činilo se, luñi. Shvatio je da je uporno i dosadno zujanje koje čuje u glavi u stvari neprestana zvonjava minikomunikatora, pa se konačno sabere dovoljno da odgovori na poziv. „Hnnn... da?“ „Viktore! Viktore, gdje si, proklet bio!?“ Mislavov glas tresao se toliko blizu falseta da se Viktor počeo bojati hoće li njegovo usaljeno srce moći podnijeti nagli napadaj panike. „Smiri se, dobro sam. Malo škripavo, ali dobro.“ reče, uz grimasu pokušavajući razgibati bolno rame. „Zovem te već satima da ti kažem da su nam javili da će ostatak isplate biti dopremljen na dogovoreno mjesto, a onda vidim da su ti vitalne funkcije toliko blizu jebene nule da su izgledale kao jedna linija!“

fotografiju. „Mislave,“ prošapće kad je povratio dah, prekidajući bujicu bijesnih riječi, „ mene je briga.“ „Ha? Hej, Viktore?“ Mislav smeteno promuca, „Jesi li dobro? O čemu ti to?“ „Mene je briga zašto je baš ona bila meta.“ zastane, pa nastavi, „Odlazim, Mislave.“ „Odlaziš kamo? Viktore, što ti je?“ Viktor podigne pogled i zagleda se u smjeru središta grada, gdje su svjetla postajala sve gušća, kao pri središtu galaksije. Daleko iza njih puže flourescentno narančasta zora koja će u Zagreb stići za par sati, a još dalje iza, iza nepregledne morske pučine i cijelog jednog dana, nalazi se Novi Zeland. I ona. Za razliku od njega, ona može birati i ipak bira stvarnost. Ona ipak živi i to u stvarnosti boja stvarnijih od njegovih. Kutovi usana mu se izviju u blagi smiješak. „Idem ju pronaći. Idem pronaći Sarah.“

KRAJ

„Zar si na mene zalijepio 'bubu' za nadzor funkcija?“ Viktor se hrapavo nas mije, „ Nisam znao da ti je toliko stalo.“ „Seronjo, samo se ti smij!“ Mislav je doslovno urlao u mikrofon, „Nisi ti satima buljio u monitor i molio bogove za čudo!“ „Nisam znao ni da si religiozan.“ podbode Mislava dok je teturavo ustajao i izlazio na ulicu. Baci posljednji pogled u mrak kroz koji se jedva nazirala bjelina postelje. Tamo je ležala djevojčica za koju stvarnost nije imala ništa osim boli i patnje, sada konačno zauvijek u miru. Možda je stvarnost doista precijenjena? Gurne ruku u džep moleći se Mislavovim bozima da su nabildani štemer i u svojoj aroganciji postali površni, da nisu provjerili najočitije mjesto. „Ja više ne pričam s tobom! Ne dok mi se propisno ne ispričaš! Ovako se ne ponaša prema partneru! Ne možeš nestati, doslovce nestati satima, isključiti svu komunikaciju, ...“ Viktor polako došepsa do heli-cabrija, pa zastenje još jednom pri ulasku u cockpit. U ruci je držao 62

Najnovija serija Američke televizijske mreže Fox završena je nakon samo devet epizoda emitiranja, a uskoro ćemo ju moći pratiti i na domaćim programima. Kako ipak nije riječ o potpunoj propasti, nego o jednoj seriji s mnogo potencijala odlučili smo joj posvetiti nekoliko redaka u našoj recenziji.

Kao i svaki pravi fanovi Cameronova filmskog serijala o Ter minatoru, priznajemo da s mo svi bili pomalo skeptični kad su prije dva mjeseca krenule najave za seriju: ''Ter minator: The Sarah Connor Chronicles''. Nakon užasnog trećeg filmskog uratka u režiji Johnatana Mostow a, mnogima od nas je ostao gorak okus u ustima i sve su nade u daljnje nastavke lagano potonule. Da treći nastavak nije bio isprazna parodija prva dva filma, već kolikotoliko samostalan uradak, možda bi stvari danas stajale drugačije, tko zna. Ipak, filmovi o Ter minatoru su oduvijek bili popriličan izvor novaca svojim producentima, i bilo je samo pitanje vremena, kad će se neki novi naslov pojaviti na tržištu. Možemo slobodno reći kako je serija ''Sarah Connor Chronicles'', zapravo jedan oblik ispitivanja zainteresiranosti publike i čija će egzistencija, te mogući četvrti nastavak filmske sage, ovisiti o gledanosti (slično kao što je i primjer sa strip serijalom ''Snake Plissken Chronicles'' Johna Carpentera). Serija je u A merici prošla sasvim dobro držeći se na četvrtom mjestu svih ljestvica, jedino doživljavajući poraz od reality show -ova, što i nije toliko loše kad uzmemo u obzir katastrofalnu pilot epizodu koju uistinu treba preživjeti (bili ste upozoreni). Unatoč lošem početku, gdje priča djeluje kao naivan izgovor za mužnju para i gdje s mo prisiljeni trpjeti nasilu izvedene ''opake'' izraze lica drugih Ter minatora, kao i balavo i razmaženo ponašanje Johna Connora (ustinu vam par puta doñe da ga pošteno našamarate), priča i kvaliteta se popravljaju iz epizode u epizodu. Bilo bi pošteno napomenuti

63

kako serija nije prekinuta zbog loše gledanosti, već zbog štrajka scenarista koji je zahvatio Hollyw ood za vrijeme snimanja, tako da su producenti ( meñu kojima je i Mar io Kassar, koji je radio na originalna prva dva filmska nastavka s Jamesom Cameronom) odlučili prije završiti priču, nego snimati druge samostalne epizode. Iako produkcija nije ravna nekom visokobudžetnom filmskom uratku, serija je krcata solidnim CGIefektima i sasvim profesionalnom glumačkom ekipom. Pr iča potpuno zanemaruje treći filmski nastavak i popunjava fabulu prva dva. Ima mnoštvo zanimljivosti koje će zaokupiti svakog istinskog obožavatelja, kao npr. kraj karijere dr. Silber mana, nastanak SkyNeta i gerilski rat iz meñu pokreta otpora i strojeva u sadašnjem vremenu, itd. Akcije i nasilja nimalo ne nedostaje, tako da će te imati prilike gledati kako Ter minatori dobivaju svoju kožu ili gube dijelove tkiva. Još jedna zanimljiva strana serije je i ta što Connorva zaštitnica, T-800 imenom Cameron, nije programirana da bezuvjetno sluša Johnove zapovijedi, i mnogo puta djeluje na vlastitu ruku u korist misije, bez obzira na nevine žrtve koje izaziva na putu prema cilju. U svakom slučaju, seriji dajemo sasvim solidnu ocjenu i preporučamo vam da ju pogledate, bez obzira bili štovatelj filmova o Ter minatoru ili ne. Fox je najavio i skori nastavak snimanja novih epizoda druge sezone za koji mjesec i nadamo se najboljem.

Filmovi o zombijima su oduvijek bili zanimljivi i zabavni, no rijetko bi se moglo reći da su stravični ili jezoviti. Najnoviji film Jaumea Balagueróa i Pacoa Plaze zbilja razbija sve dosadašnje predrasude i postavlja nove standarde žanra.

Odmah nakon prvog prikazivanja, film [REC] osvojio je pet nagrada Europskog filmskog festivala 2007. nakon čega su uslijedile još četiri nominacije i sedam nagrada 2008. što je na prvi pogled zaista začuñujuće, kad uz mete u obzir kako je ipak riječ o plitkom zombie horroru ne baš tako osvježavajuće priče. Ipak, ovaj film ima nešto što već dugo nis mo doživjeli u nekom horroru – atmosferu. Ovo nije film koji će vas natjerati da se bojite mraka nakon izlaska iz kina, niti zbog njega nećete spavati danima koji sljede, ali svejedno, riječ je o jednom od najboljih horrora koje s mo imali prilike pogledati u poslijednje vrijeme. Priča filma je zapravo video zabilješka jednog stravičnog dogañaja, slično kao što je slučaj s filmom „The Blair Witch Project“, u kojem svjedočimo iskustvima mlade novinarke Angele i njezinog snimatelja tijekom jedne rutinske večeri dok su snimali još jednu epizodu dokumentarne emisije „ Dok vi spavate“. Kako se emisija bavi prikazivanjem rada noćnih službi, oni prate još jednu prosječnu radnu večer noćne vatrogasne jedinice koja dobiva poziv za jednu neobičnu intervenciju. Stvari na početku djeluju dosadno i nezanimljivo, sve dok se noć ne pretvori u pravu moru i okrutnu borbu za vlastiti opstanak. I to je to, ništa posebno zar ne? E, tu se varate.

Režij a: Jaume Balagueró i Paco Plaza Scenarij : Jaume Balagueró i Luis Berdej o Glav na uloga: Manuela Velasco Godina proizv odnje: 2007.

64

Za razliku od svih sličnih filmova zombie tematike, ovaj će vas stvarno prikovati za sjedala i uvući u cijeli taj užas, a da toga nećete biti ni svjesni. Upravo zbog toga što je cijeli film zapravo dokumentirana snimka, bit će vam potrebno neko odreñeno vrijeme da se priviknete, ali jednom kad se to dogodi stvari postaju zbilje gadne. Da cijela stvar bude još bolja, priča filma je odlično uklopljena s načinom snimanja, tako na trenutke osjećate jezu upravo zbog onoga što ne vidite i nerijetko će vas iznenaditi nekakav prikr iveni užas koji iskače iza ugla. Još jedna odlična karakteristika ovog filma je i savršena glumačka postava, koja je svoj dio posla odradila do savršenstva, počevši od mlade Manuele Velasco (inače, voditeljice Španjolskih dječjih emisija) pa sve do jedanaestogodišnje Javier Botet. Na kraju bi ipak spomenuli jednu zamjerku; film je naprosto prekratak (samo jedan sat i petnaest minuta) i žao nam je što nije snimljeno barem desetak minuta ili nekoliko kadrova više, ovako se sve završi vrlo brzo. U filmu takoñer nema glazbe, ali u ovom slučaju taj pothvat ocjenjujemo kao odličnu prednost, jer pospješuje cjelokupnu atmosferu. Kad se sve zbroji, ovaj film je nešto što zbilja trebate iskusiti i pogledati sami.

Penumbra je u ovom trenutku već stara vijest. Riječ je o horror crossoveru dva žanra: FPS-a i avanture koja izlazi u tri epizode. Prije šest mjeseci na tržište je izašla Penumbra: Overture, prva epizoda iz serijala, a sada možemo i nastaviti priču pod naslovom Penumbra: The Black Plague.

«Najjača ljudska emocija je strah, a najveći strah, je strah od nepoznatog…» - H.P. Lovecraft – Natprirodna strava u književnosti Kada je riječ o horror žanru, rijetko kada dobijete ono što tražite: stravu i užas. Tržište je obasipano raznim zabavnim i zanimljivim horror igrama, ali koliko od njih je zapravo stravično ili jezovito? «Doom 3» je bio jedan od dobrih primjera, ali to iskustvo traje samo prva dva sata igre, nakon čega igra postaje dosadno jednolična. Serijal «Alone in the dark» je nadasve dobar, ali da li se itko makar malo naježio od straha prilikom rješavanja njegovih zagonetki? Rijetko susretnemo nešto jezivo ili sablasno kao što je npr. «Sanitarium», «Fear» ili prvi «Silent Hill». Pravljenje horror igara, filma, romana, stripa ili nečeg drugoga, je iscrpljujuće teško. Koliko god truda ste uložili, uvijek možete od publike

65

očekivati ravnodušnu reakciju. Svaka osoba se boji drugačijih stvari, netko se boji pauka, netko živućih mrtvaca, to je ono što treba imati na umu kad se bavite žanrom horrora. Ipak, ima nešto čega se boji većina, ono što nam je svima uroñeno., ali što je to? Svatko od nas je nekada bio sam u mraku i «osjetio» da ga netko promatra iz tame. Čak i kada smo potpuno sami u praznoj prostoriji, možemo osjetiti jezu koja nam klizi niz kičmu. T o je jednostavno «uroñeni strah», kojeg smo naslijedili od svojih prapovijesnih predaka. Užasi koji nam se približavaju iz tame, one koje ne vidimo, već samo čujemo njihovo prijeteće režanje, to su takvi trenuci u kojima puštamo mašti da oslobodi mračne vizije našeg uma, to su trenuci najvećeg straha. A igrajući Penumbru, bogami će te ga se i nauživati.

Neke igre su jednostavno napravljene da bi se igrale u mraku. Na početku same igre, odmah nakon instalacije dobivate upozorenje kako igra nije za svačije živce, i kako autori nisu odgovorni ni za kakve posljedice koje možete zaraditi tijekom igranja. Nakon toga, pri prvom pokretanju igre, pojavljuje se prozor u kojem trebate podesiti kontrast i intenzitet svijetla na monitoru radi boljeg ugoñaja.

Ako vam ovo zvuči već viñeno, ona ste u pravu. Bethesdin FPS «Call of Cthulhu» počinje na isti način, gdje takoñer trebate podesiti svoj monitor prije igranja i takoñer ste unaprijed upozoreni o mogućim psihičkim posljedicama. Ako još niste odigrali «Call of Cthulhu» onda vam toplo preporučam da to učinite, ali nipošto nakon Penumbre. Obje igre su vrlo slične; obje su inspirirane djelima Howarda Philipsa Lovecrafta, i ne omogućuju vam da snimite poziciju kada to želite, već na za to točno odreñenim mjestima. I ovdje svaka sličnost prestaje. Dok se «Call of Cthulhu» bavi pričom o privatnom istražitelju koji istražuje slučaj nestalog prodavača u izoliranom ribarskom naselju Innsmounthu i susreće čudovišta i likove iz Lovecraftovih djela, Penumbra je samo inspirirana «Planinama Ludila». Glavni lik se zove Philip Howards, koji istražuje razne dogañaje vezane uz dnevnik njegova pokojnog oca. Prva epizoda vodi nas u jedan napušteni rudnik smješten u sred ledene pustoši. Ako ste ikada čitali Lovecrafta, onda znate što možete očekivati. Većinu priče saznajete skupljajući ostatke nečijih zabilješki tražeći izlaz van. I to je otprilike sve što ću reći vezano uz priču, jer sve ostalo bi vam moglo upropastiti ugoñaj.

KLASIČNA MEHANIKA Penumbra je igra koja nije napravljena s velikim budžetom. Nema kinematografskih sekvenci, niti ingame animacija. Nema horde neprijatelja koji vas nemilice okružuju sa svih strana. Ali ima atmosferu i ambijent kao niti jedna igra do sada. Glavna odlika ove igre je u njenom engine-u koji ju vrti.

66

T zv. «Newton-ov» engine (nazvan baš po Issacu Newtonu, ocu klasične mehanike) omogućuje vrlo realnu fiziku i interakciju s okolišem, više nego bilo koja druga igra do sada. Zaboravite na igru u kojoj ćete samo klikom miša otvoriti vrata ili zamahnuti maljem na neprijatelja. Ovdje sve radite pokretima. Prvi puta zbilja možete iskusiti paniku dok pokušavate zatvoriti teška škripava vrata iza kojih vreba čudovište, ili balansirati s mješavinom nitro-glicerina u rukama dok skačete preko drvenih sanduka. Mnoge kemikalije miješate sami uz pomoć formula koje ste pronašli u starim priručnicima, druge prepreke ćete rješavati tako da sami odgonetnete nevješte rezbarije na drvenim policama itd. Udaranje čekićem, željeznom šipkom ili krampom takoñer radite pokretanjem miša, pa je na taj način zbilja potrebna vještina da nešto pogodite, što može predstavljati ozbiljan problem ako vas uhvati panika.

FEAR AND SANITY Skoro svaka priča ili djelo H.P. Lovecrafta završi tako da protagonisti izgube z drav razum ili polude od straha, neki čak i umru na licu mjesta. Mnogi tvorci igara su pokušavali prikazati ljudsku psihu tijekom stresnih situacija. Kad ovo pišem onda ne mislim samo na tvorce računalnih igara, nego i na tvorce Pen and paper roleplaying igara, kao što je Chaosium, Nightfall games ili Wizards of the coast. Jako je teško igrača uvjeriti da ga je nečega strah, ako ga neke stvari uopće ne plaše. U igri Call of Cthulhu, Bethesdini programeri su se vodili Chaosiumovim settingom, i strah je prikazan tako što se zaslon zamagli kada vaš lik doñe u neku nelagodnu situaciju.

U Penumbri je cijela stvar dignuta na drugu razinu. Vaš lik se doslovno trese od straha kad ugleda nešto stravično, pojačaju mu se otkucaji srca, počinje glasnije disati što ga ponekad može i otkriti u trenutku kada to najmanje želite (ako se u tom trenutku nalazite u «sneak» modu, osjetila vam se dodatno izoštre, bolje vidite i čujete u mraku, što takoñer djeluje na strah vašeg lika). Ako volite igrati heroja koji se suprotstavlja užasima tako što će se zatrčati u horde zombija i posjeći ih kaotičnom kišom metaka, onda Penumbra nije igra za vas. Mnogo puta ste se prisiljeni sakriti u neki mračni kut okrećući pogled u drugu stranu, dok negdje u pozadini slušate režanje zvijeri vama iz leña.

67

Mnogim igračima će nedostatak slobodnog snimanja pozicije biti veliki minus, ali s druge strane, nemate pojma koliko taj manjak pridonosi atmosferi u kojoj samo nastojite preživjeti. Sama epizoda ne traje dugo, ali vam je zagarantirano tjedan dana dobre zabave dok vaši ukućani spavaju, a vi vrištite u gluho doba noći. U svakom slučaju, Penumbra je poput male svjetlosti na kraju mračnog tunela koji je zahvatio žanr avanturističkih igara. Ako volite rješavati zagonetke, naprosto obožavate horror, onda je ona savršen izbor za vas. Obje igre smo vrtjeli na Intel Celeronu s 2.4 GHz i 512 MB Rama s Nvidia Gforce FX5200 grafičkom karticom sa svim uključenim opcijama i bez ikakvih problema s Overture-om, ali kada istu stvar probate s Black Plague-om naletjet će te na odreñene probleme pa je potrebno isključiti nekoliko grafičkih dodataka.

Još na samom početku stripa, jasno vam je da nije riječ o još jednom klasičnom zombie uratku, već o zbilja ozbiljnom survival horroru. Glavni junak, policajac Rick, budi se potpuno sam u bolničkom krevetu nakon što je bio ranjen i bačen u komu tijekom jedne neuspješne intervencije. Ubrzo saznaje da je cijeli svijet koji je do sada poznavao, krcat hodajućim mrtvacima i kako je njegova obitelj vrlo vjerojatno izgubljena. Da sve odmah bude jasno, Rick nije nikakav heroj, samo je običan čovjek kao i bilo tko drugi, njegova prva reakcija na sav užas koji ga okružuje je čisti očaj. Tijekom vremena svi smo mi svjedoci njegovoj postupnoj promjeni dok se susreće s drugim likovima u priči. Scenarist Robert Kirkman se zbilja potrudio provući svoje protagoniste kroz fizički i emotivni pakao iz epizode u epizodu, i mi vrlo jasno vidimo kako oni nastavljaju živjeti s posljedicama.

Nakon samo nekoliko epizoda postaje nam jasno kako zombiji nisu jedina prijetnja ili užas koji nas u takvom svijetu može zahvatiti, najgori neprijatelji su zapravo drugi ljudi. Svijet je postao jedno zbilja opasno mjesto, u kojem samo najjači i najizdržljiviji opstaju, i svatko tko ne odgovara ovom profilu nema baš dugačak vijek trajanja. Kad je riječ o opstanku, Kirkman zbilja ne štedi nikoga, strip je prepun sadističkog iživljavanja pojedinaca i mase, čak i vidjeti raskomadanu djecu nije ništa strano.

Izdav ač : Image Comics Scenarij : Robert Kirkman Crtež: Charlie Adlard, Cliff Rathburn, Tony Moore

Naravno, crtež Charilea Adlarda (olovka i tinta) i Cliffa Rathburna (sivi tonovi) nije podložan nikakvoj cenzuri i vrlo vjerno prikazuje sve mračne i dramatične detalje na najbolji način koji odgovara trenutnoj sceni. Nemojte me kr ivo shvatiti, Walking Dead jest prepun nasilja i rastrganih dijelova tijela, ali to nije pr ioritet u stripu, već je najveći naglasak na priči i psihološkom profilu svih likova (pa čak i onih sporednih). Još jedan poseban ugoñaj daju i naslovnice Tonya Moorea, koji je ujedno i crtač prvih nekoliko epizoda. Riječ je o slikama koje zbilja zrače atmosferom, a ponekad i tragičnom ironijom koja je zahvatila protagoniste. Do sada je Image Comics izdao dva volumea i pedeset epizoda ovog stripa, bez skorog završetka na vidiku. U svakom slučaju, ovaj strip preporučamo svim ljubiteljima horror žanra, kao i ljubiteljima post-apokaliptičnog sf-a.

Piše: Tom islav Buljević

"Znaj, O Prinče, da je, izmeñu godina u kojima su oceani prekrili Atlantidu i sjajne gradove, i uspona Sinova Aryasa, postojalo Doba o kojem se nije niti sanjalo, kad su sjajna kraljevstva ležala razasuta svijetom kao plavi plaštevi pod zvijezdama – Nemedia, Ophir, Brythunia, Hyperborea, Zamora sa svojim tamnokosim ženama i tornjevima misterija koje čuvaju pauci, Zingara sa svojim viteštvom, Koth koji je graničio sa pastoralnim zemljama Shema, Stygia sa svojim grobnicama koje čuvaju sjene, Hyrkania čiji jahači nošahu čelik i svilu i zlato. No najponosnije kraljevstvo na svijetu bje Aquilonia, nadmoćno vladajući sanjivim zapadom. I doñe Conan Cimmerijac, crnokos, mrkog pogleda, s mačem u ruci, lopov, razbojnik, ubojica, sa ogromnom turobnošću i ogromnim veseljem, da podčini pozlaćena prijestolja Zemlje pod svoju sandalu." – Nemedijske kronike

Nikako drugačije nisam mogao započeti ovu recenziju nego riječima Roberta E. How arda, tvorca lika koji više od 50 godina nadahnjuje ljudsku maštu. Mnogo je napisano na temu Hyborijskog doba i samog lika Conana, i kad bih ovdje sve složio i izložio svekolikom čitateljstvu, napunio bih ne samo ovaj časopis, nego i nekoliko ovećih knjiga. Mnogo je i publikacija u različitim medijima izašlo od 17 prvotnih novela koje je R. E. How ard napisao. Sjetimo se samo Marvelovih " Conan The Barbarian" i "Savage Sw ord of Conan" stripserijala, koji su bili ponekad prilično vjerni originalu, a ponekad baš i ne, preko Miliusovog filma " Conan Barbar" sa Arnoldom Schw arzeneggerom u naslovnoj ulozi i nastavka "Conan Razarač" Richarda Fleischera, zatim je bio i kratki serijal "Conan: The Adventurer" za koji smo svi, vjerujem, prilično sretni da nije prikazan na našoj TV, i crtana serija istog imena. Postoji i novi MMORPG "Age of Conan" i ovaj strip, Dark Horseov "Conan". Conan je, mora se priznati, popularan i dobro prihvaćen lik. A tko bi rekao da je takav lik izašao iz pera jednog teksaškog pisca kratkih priča koje su izlazile u šund-časopisima prikladno nazvanim Weird Tales i slično. I tko bi rekao da je lik Conana i cijeli svijet oko njega stvoren čistom slučajnosti. No, možda sve velike stvari tako počinju. Prva priča o Conanu, " Feniks na maču", izdana je kao adaptacija priče o prijašnjem How ardovom liku, Kullu Osvajaču. Priča je bila neobjavljena i zvala se "Ovom sjekirom vladam". Bila je neobjavljena jer su je odbila dva časopisa, Argosy i Adventure. Tek nakon što ju je preradio, time stvorivši Conana, uspio ju je prodati. I time stvorio lik koji će živjeti za sva vremena.

69

Kao dječak sam jako volio Conana. S likom sam se upoznao isprva preko stripova, a nakon toga sam gledao i već prije spomenuti film. Uvijek me fascinirao taj svijet, svijet opasnih i moćnih čarobnjaka i vještica, lakih žena, lopova i razbojnika, i jednog čovjeka koji je svima njima pr kosio. Conan nikada nije bio junak. Možda je činio djela koja bi se mogla s matrati junačkima, i stvarno su to bila velika djela, no on ih je činio iz prilično sebičnih motiva: zgrtanja blaga, prkosa, dokazivanja nečega samome sebi ili drugima, ili jednostavnog spašavanja žive glave. Nikada nije nikome polagao račune, niti ga je bilo previše briga za one oko sebe, bili oni nemoćni i slabi, ili bogati i jaki. Bio je barbar u svakom s mislu te riječi, i prezirao civilizaciju i njene tekovine. Borio se protiv demona, čarobnjaka i običnih lopova, i uvijek bi neka prekrasna žena završila u njegovom naručju, makar ona bila samo za jednu noć. U How ardovim se djelima iznimno dobro vidi utjecaj njegovog prilično dobrog prijatelja, H. P. Lovecrafta. Demoni protiv kojih se Conan bori jako podsjećaju

na bića iz Cthulhu mitova – bića koja bi bilo koga lako izludjela, no ne i Conana, koji takve užase s lakoćom ubija, bez ikakvog čuñenja, jer to je samo svakodnevica u njegovom burnom životu. Ali fasciniraju ga čudni običaji i religije tzv. civiliziranog svijeta. Da, Conan je takav kakvim ga je How ard opisao, lopov, razbojnik, koljač, plaćeni ubojica, no i nešto više – čovjek s osjećajem za čast u posve nečasnom svijetu. Možda je Conanova čar u tome što su u njemu zapravo skupljene mnoge ljudske vrline, ali i mane, tako da se mnogi ljudi mogu s njime poistovjetiti. A i avanture u koje se upušta, ili još bolje, u koje ga Robert E. How ard baca sa svakom novom pričom, su prilično uzbudljive. Čine da krv teče brže, kako se ono kaže. Vjerojatno se nakon svega dosad napisanog pitate: a gdje je tu recenzija? Ne brinite, došli smo i do toga. Strip-serijal " Conan" kojeg je Dark Horse Comics počeo izdavati 2005., pr ilično vjerno prati Conanove avanture. To su, zapravo, više adaptacije How ardovog djela, no i to je više nego što se može reći za većinu stripova, filmova i inih djela koja su nosila Conanovo ime. Serijal od svog prvog broja slavi stogodišnjicu roñenja Roberta E. How arda, i na svakoj je naslovnici malena mar kica s posvetom tom piscu. Većina priča su, kao što rekoh ranije, adaptacije, no nose oznaku "Based on…" i ime priče na kojoj se temelje. Većinu je priča napisao

Kurt Busiek, poznati pisac mnogih stripova, a nacrtao Cary Nord. Ser ijal ima 50 izdanja. Vrlo se lako unijeti u Conanovu priču. A ovdje je, uz običnu adaptaciju novela, pr isutan i prilično dobar pokušaj da se uspostavi nekakav kontinuitet unutar same serije. Točnije, prati Dar kstorm kronologiju, što je zapravo potpuno revidirana i opširno istražena kronologija koja uključuje samo one priče koje je napisao Robert E. How ard. Priča otpočinje tako da nekom stepom prolazi sin nekog kralja i njegova pratnja u inspekciji upravo pokorenih zemalja. Sasvim slučajno nabasaju na nekakvu spilju u kojoj je ogromno blago i zapisi o nekom starom vojskovoñi. Princ bi htio čuti još o toj ličnosti, a njegov vezir mu nevoljko počinje čitati svitak za svitkom o, da, pogodili ste, Conanu. Nakon što je uspostavljen taj uvod, priča nastavlja svojim smjerom, samo se ponekad vraćajući na podtemu princa i njegovog vezira. Mora se priznati, popr ilično efektan način stvaranja kontinuiteta, kojim se logično može objasniti i pokoja rupa u radnji. Tu i tamo se kontinuitet preskoči na par epizoda, i onda vrati na glavnu priču. I čitatelju to uopće ne s meta. Crtež je takoñer prilično kvalitetan. Svaka zemlja je prikazana onako kako ju je How ard opisao, zemlje sjevera su prikladno skandinavskog izgleda, od ljudi do krajolika, dok zemlje juga imaju bliskoistočni štih. Scene bitaka su prilično krvave, kako bis mo i očekivali iz susreta mača i mesa. Iz tih se prikaza vidi svo divljaštvo takvih bitaka i ratovanja, s Conanom kao centralnom ličnosti u svemu tome. Većina ljudi iz grada je prikazana kao slaba, sitna čeljad, i kontrast im radi Conan, viši i većinom mišićaviji, krupniji od ostalih. Nekako kao da je njegovom liku predodreñena slava. Sam lik Conana, u usporedbi s prijašnjim prikazom u različitim izdanjima, nije nešto posebno. Lik je pr ilično definiran od strane R. E. How arda, tako da umjetnik i ne mora baš previše koristiti maštu da bi ga prikazao. Vinjete složene oko njegovog lika su već posve drugačija stvar, i tu se vidi, zapravo, umjetnikova mašta i kreativnost. Boje su prilično blage i neupadljive, tako da su sve te scene, zapravo, većinom očima ugodne, i daju naglasak na

70

dramatične scene, kako to i inače biva kod stripova sa dobrim crtežom. Izvrstan dodatak cijelom izdanju dolazi i u obliku dodatnog stripa koji se pojavljuje na kraju svakog broja. To je "The Adventures of Tw o-Gun Bob: True stories from the life of Robert E. How ard" Jima i Ruth Keegan. Jedan prilično zanimljiv dodatak cijelom stripu, po mom mišljenju, jer tu vidimo i djelić osobe kakva je bio R. E. How ard u stvarnom životu, a ne samo kroz njegovo djelo. Dark Horse je, uz ovog "Conana", izdao još 5 mini-serija, a sve se treba nastaviti novim serijalom " Conan The Cimmerian". Iskreno, jedva čekam taj novi serijal, jer, ako je i upola dobar kao ovaj, bit će to užitak za čitanje. Što reći više od toga da je Dark Horseov "Conan" vrijedan čitanja i da će, onome tko ga prelista, pružiti sate i sate iz nimne zabave? Pa, možda jedino: Crom a m u, čitajte ovaj strip!

71

Koliko dugo već izrañuješ zmajeve i zbog čega baš njih, mislim , im a li nešto posebno što te kod njih fascinira ili…? Intervju sa Zlatkom obavili smo u jednom ugodnom ambijentu caffe bara «Viktoria» u Osijeku. Nakon nekoliko piva postao je vrlo pričljiva osoba, pa smo iz razgovora saznali dosta zanimljivih stvari o njemu; naime, on se osim kiparstva bavi i još drugim zanimljivim stvarima.

Zlatko, tvoje je radove osječka publika im ala prilike vidjeti na posljednjem Essekonu prije nekoliko m jeseci i vjerujem o da si ostavio priličan dojam na organizatore i posjetitelje. Reci nam nešto ukratko o sebi i svojim radovim a.

Moji su z majevi rañeni prema slobodnom konceptu. Nikada nisam volio prikazivati bića na isti način, izbjegavam iste anatoms ke detalje ili položaj tijela. Ovo će zvučati malo kontradiktorno, ali mnogi zmajevi koje sam vidio od drugih profesionalnih umjetnika nisu dovoljno realni.

Pa, zovem se Zlatko Smiljanić, imam dvadeset i tri godine i trenutno pohañam Umjetničku akademiju u Osijeku. Kako već znate, najviše se bavim kiparstvom. Izrañujem modele zmajeva, dinosaura, kitova i raznih vodenih bića. Svoje modele izrañujem najprije od plastelina ili gline postavljenih preko žičane konstrukcije, nakon čega ih stavljam u kalup od gipsa, završni rad je zapravo napravljen od mješavine dvije vrste papira i ljepila za drvo.

U redu, kako nekom izm išljenom stvorenju uopće dodati realnost, točnu anatom iju?

Zašto baš od papira, a ne od nekog jačeg m aterijala? Pa i papir je vrlo čvrst u kombinaciji s ljepilom, skulptura bude dosta lagana i otporna na udarce. Modeli od gline često znaju pucati ili se jednostavno slome. Ovakav način izrade je vrlo praktičan i ništa više.

¸

Crtao sam z majeve još od djetinjstva. Sviñaju mi se jer sam slobodan donekle improvizirati. Moji zmajevi nisu poput onih iz D&D-a, npr. kada je riječ o Red Dragonu, koji mi se iskreno, baš svidio, postane zbilja apsurdan kad ga malo bolje promotriš.

72

Cijeli svoj život crtam životinje, praktički od kad znam za sebe, tako da znam mnogo o njima još od osnovne škole. Kada radim zmajeve, oslanjam se na anatomiju mnogih drugih životinja i jednostavno kombiniram. To me podsjeća na jedno pitanje koje sam ti htio postaviti. Odakle dobivaš inspiraciju? Imam mnogo svojih starih skica raznih gmazova i reptila.

Nastavak na sljedećoj stranici >

Mit o zmajevima je sam po sebi vrlo fascinantan, mistični su i zbog toga privlačni. Mnogo puta imam želju napraviti skulpturu ili sliku, ali nisam u mogućnosti to napraviti vremenski, tada na brzinu napravim skicu koju stavim na led neko odreñeno vrijeme. Jedna skulptura nastane od više skica, od kombinacije najboljih detalja. Mnoge skice sačuvam za daljnju upotrebu, jer postoje neki elementi koji ne pružaju previše opcija, kao npr. krila s kojima ne mogu mnogo improvizirati, iako mi se u filmu Eragon zbilja dopada dizajn s krilima od perja, mogao bih probati nešto takvo. Poznato je i da prodaješ svoje skulpture, koliko ih cijeniš, kako zainteresirani m ogu s tobom stupiti u kontakt i kada si dobio tu ideju? Cijena ovisi od skulpture do skulpture, ovako okvirno, rekao bih da je riječ o rasponu od tristo do dvije i pol tisuće kuna. Kontaktirati me se, za sada, možete jedino telefonskim putem na broj: 032/303264. Prodaja je zapravo pala na pamet mojoj sestri dok sam još bio u srednjoj školi, kada nisam imao neke pretjerane volje ni vremena za modeliranje. Skulptura zmaja koji se najviše svidio mojoj sestri, je na kraju ukradena u Vukovaru, ali sam nedavno pronašao silikonski kalup negdje u or maru (zapravo tri kalupa u tri različita ormara). Riječ je o močvarnom z maju; prošlo je zbilja mnogo vremena i baš me zanima kako danas izgleda. Toliko o sam im skulpturam a. Čime se još baviš osim kiparstva? Pa trenutno planiram snimiti kratkometražni animirani film o Vikinzima. Želim raditi na animaciji već jako dugo i imam dosta gotovih scenarija za filmove.

Zanim ljivo, reci nam još m alo o tome. Kako se zove film , odakle inspiracija i takve stvari. Film se zove «Bijeli oltar», a inspiracija za njega mi je došla dok sam slušao soundtrack za film «Avalon» Mamoru Oshiia. Planiram koristiti nekoliko različitih tehnika snimanja i spojiti ih u jednu cjelinu. Prvo je potrebno uživo snimiti dogañaje, a potom na snimku nalijepiti crtež ili računalnu grafiku.

Naravno, u filmu ima z majeva, točnije samo jedan jer je riječ o nekoliko minuta sadržaja. Z maja planiram snimati stop- motion tehnikom. Stop-m otion je prilično stara tehnika, zbog čega si se odlučio baš za taj način? Prije svega, stare tehnike su lako dostupne i imaju taj posebni ugoñaj «hand- madea», a dobrim dijelom ih volim koristiti zbog nostalgije. Im aš li već neke suradnike koji taj teret dijele s tobom i im aš li nekih daljnjih planova na području anim acije? Da, imam već nekoliko suradnika, ali ne bi bilo loše da se ubaci i još koji. Volio bih da taj projekt dovede do nekih drugih, kako bi mogao ostvariti nekoliko starih ideja i otvoriti mogućnosti za nove. Hm m , ovo je bio jedan ugodan i zanim ljiv razgovor, osim ako nisam nešto izostavio? Im aš li neku završnu riječ? Hahaha, to me sad pitaš kad znaš da pijem cijeli dan? Pa, m oje je pravo da probam . U svakom slučaju, hvala ti na ovom razgovoru i na odvojenom vremenu. Hvala i tebi.

Iako na prvi pogled, cijela situacija djeluje poput nevinog nadmetanja izmeñu dva žanra, zapravo je riječ o dugovječnoj borbi za pre vlast prenašane s koljena na koljeno. Fantasy žanr nikada do sada nije ugrozio postojanje znanstvene fantastike svojom popularnošću kao što je danas, zaista, svakodnevno postajemo pretrpani sve većim brojem raznih fantasy serijala, knjiga, filmova, igara… dok s druge strane, žanr znanstvene fantastike lagano postaje dio prošlosti. Čemu je uzrok ovakvog fenomena, pod prijetnju svog života, za vas je istražio Boris Hrženjak. Moram priznati da sam jaaako dugo odugovlačio s pisanjem ovog članka. Urednik mi je doslovno morao doći u kuću i zaprijetiti s kirurškim uklanjanjem vitalnih dijelova mog tijela da se zamislim i započnem s pisanjem. Isto tako, moram priznati da mi je ova tema pr ilično poznata jer sam prije nekih mjesec dana (ili više, ovisno o tome kad će The Void ugledati svijetlo dana) napisao članak na tu temu. Ako vas zanima, možete ga pronaći na mojem blogu www.scif irama.com. Ideja o tome da se raspišem oko "sukoba" znanstvene fantastike i fantasya nije mi došla kao grom iz vedra neba. Prvi put sam uopće počeo razmišljati o tome kad sam pročitao članak Darkness Defined (SF Vs Fantasy Redux) na stranicama SF Novelists. Tamo je spisateljica Lyda Morehouse zatražila odgovor na isto pitanje i uposlila neke doista renomirane i poznate pisce te dobar komad publike u pokušaju davanja odgovora. No, bezuspješno. Ja naravno ne bih bio ja kad ne bi samouvjereno pomislio kako bih ja mogao napraviti bolji posao od njih. Dakle, dao sam se u istraživanje. Jedan moj poznanik sa Facebooka, takoñer inače zaljubljenik u SF pomogao mi je tako da je napravio malo istraživanje na Internet Movie Data Base (www.imdb.com) i Amazon (www.amazon.com) stranicama kako bi mi dao neke brojke s kojima bih potvrdio gornju tezu. Naime, u rubrici All-Time Worldw ide Box Office filmovi (iliti filmovi s najvećom zaradom svih vremena) u prvih 20 na listi nalazi se devet (9) fantasy filmova i pet (5) SF filmova. Ono što je znakovito jest da na tih pet filmova tri odlazi na Star Wars. Isto tako, moram napomenuti da filmove o superherojima nisam ubrajao niti u 74

jedan žanr jer mi je stvarno glupo stavljati ih u kategoriju znanstvene fantastike, a fantasy definitivno nisu. Takoñer je znakovito da meñu najprodavanijim knjigama svih vremena (prema Amazonu) u top 20 nema NITI JEDNA SF, a barem četiri fantasy knjige (uključujući i Bibliju). Zašto je to tako? Pitanje je to na koje sam našao barem sto različitih mišljenja u raspravama koje sam vodio sa priličnim brojem ljudi na raznim grupama, forumima ili uživo. Svatko ima neku svoju teoriju koja ima više ili manje smisla tako da nisam siguran želim li ovaj članak jednostavno pretvoriti u kompilaciju različitih mišljenja ili da razvežem jezičinu i dam svoj doprinos općoj nesigurnosti bar što se tiče ove teme. Mislim da ću i sam morati vidjeti kako će se tema odvijati do kraja članka. Prvenstveno, mislim da je najveći razlog (a veliki broj ljudi se slaže oko ovoga) velikoj popularnosti fantasya upravo u tome što su iza nas blockbuster filmovi poput Lord of the Rings trilogije i čitava serija Harry Pottera. Oni zajedno zauzimaju čak 7 od 9 fantasy filmova s najvećom zaradom (onaj popis koji sam spominjao maloprije) svih vremena. Možda bih se usudio ići toliko daleko da kažem da bi se glavnom karikom mogao istaknuti mali čarobnjak jer iako je LOTR bio i jest veliki hit, Potterov serijal knjiga prisutan je od 1997g do danas, što znaći da je meñu nama više od desetljeća. Kako god to okrenuli bit će vam jasno da je sad generacija djece koja je to čitala u djetinjstvu sad u ranim ili kasnijim dvadesetima. Moglo bi se reći da je ta genaracija odrasla na Potteru pa nije onda ni čudno da preferiraju fantasy. Neki čini se smatraju da je jedan od razloga što je SF podreñen i taj što je nakon uspjeha Star Warsa zavladalo jedno vrijeme u kojem su sve

producentske kuće odobravale bilo kakav scenarij tog žanra samo da pokupe dio kolača kojeg je ispekao SW. Naravno, gledatelji su bili nahranjeni ogromnom količinom smeća. Nije da ne razumijem to stajalište ali mislim da je bilo napisano, u meñuvremenu, sasvim solidnih knjiga, stripova pa čak i nekoliko doista dobrih filmova koji bi mogli pobiti tu tezu. Osobno smatram da je žanr fantasya prije pojave LOTRa bio u totalnom kaosu jer koliko bi ljudi uopće moglo navesti 2-3 dobra fantasy filma, a da se u tu spiku ne ubroji i LOTR. S druge strane, u SF-u smo bili svjedoci pojavi priličnom broju fantastičnih naslova i pisaca koje bi mirne duše mogli nazvati majstorima ili čak vizionarima. Clark, Asimov, Baxter, Vinge i ostali (znam da svatko ima svoje heroje) počastili su nas nekim zaista izvanrednim knjigama za koje možemo mirne duše reći da pobijaju gore navedenu tvrdnju. Takoñer, ne smije se zanemariti i činjenica da živimo u “sci-fi svijetu”. Ono što je jučer bila znanstvena fantastika danas je realnost, a i postaje sve teže “prodati” čitateljima onaj w ow efekt koji je bio prisutan u žanru još od pojave Jules Verna. Svijet se danas kreće tolikom brzinom da ono što pisac napiše u SF romanu postane realnost i prije nego što se knjiga pojavi na tržištu. Fantasy ne pati od te boljke, koliko se čarolija pojavilo na tržištu još od prvih priča braće Grimm? ;) S druge strane, možda je stvar ipak malo prenapuhana od strane izdavača koji sad pokušavaju unovčiti fantasy knjige koje “idu kao lude”. Činjenica jest da je fantasy prodavaniji ali da li je stvarno tolika razlika? Stvar je u tome da se neke od najboljih SF knjiga koje su postale dio mainstreama sad prodaju izvan žanra pa dolazi do ne-baš-točnih podataka u analizama. Počelo je s Frankensteinom, a može se vidjeti i u modernijoj povijesti: The Road od Cormac McCarthy The Time Traveler's Wife od Audrey Niffenegger The Sparrow od Mary Doria Russell The Yiddish Policeman's Union od Michael Chabon Rant od Chuck Palahniuk itd. Što ako počnemo u SF uvrštavati Crichtona? Samo kod njega bi mogli dobiti par postotaka prednosti u odnosu na fantasy... Po mom mišljenju (a vjerujem i ne samo po mom) neke od najpronicljivijih priča su napisane u SF žanru - Fahrenhiet 451, A brave new world, 1984, The handmaid’s tale, itd. Mislim da fantasy teško može postići tako močne priče. Oni su previše zaposleni questom za nekom strašnom 75

magijom, borbom protiv nemrtvih ili putovanjem na drugi kraj svijeta isl. Nemojte misliti da potcjenjujem fantasy (ili precjenjujem SF), on stvarno ima mogućnosti koje bi se mogle iskoristiti u kreiranju barem parirajućih djela sa SF klasicima ali se jednostavno ne iskor ištavaju. Bar još nisam naišao na takav primjerak. Dopustite mi da prenesem u potpunosti riječi jednog pisca(Kerry M. Tolan) koji se upustio sa mnom u raspravu (ili hmm, monolog) s njegovog gledišta kao SF pisca: Sve je to divno i krasno, ima nekih zanimljivih komentara oko ove teme no i sam naslov vam govori sve - fantasy je samo “popularniji”. To nema veze s kvalitetom jednog ili drugog. I sad evo mene, sf pisca ni manje ni više, u pokušaju da vam objasnim zašto je to tako. Prilično ironično, nije li?... Razmislimo malo o tome, više filmova koji dolaze su bazirani na fantasyu. Zavisno o tome, više je i fantasy pisaca. Najpopularnije MMORPG igre u ovom trenu su čisti fantasy setting. (World of Warcraft i EverQuest II). Kao autoru, nije mi teško razumjeti privlačnost fantasya. Tamo je sve moguće. Razmislite malo o tome. SVE...je moguće. Znanstvena fantastika u svim svojim oblicima ima odreñena ograničenja da bi se održala unutar žanra. Najveći nedostatak je upravo taj da sve što prezentirate u SF-u mora biti “moguće” unutar okvira znanosti. Dok warp tehnologija ne spada u trenutno izvedivu znanost, ipak nije potpuno nemoguće negdje (daleko) u budućnosti. Proizvesti zmaja iz žira nije. Fantasy nam daje mnogo više mogućih linija kojima bi priča mogla poteći jer nije suočen s toliko limitirajućih okolnosti. Luk priče omogućuje više svježijih ideja. Iz moje perspektive, mnogo je više izvora za ideje. Dapače, lakše je pa se mnogo pisaca okreće prema fantasyu. Bar je to, kako već rekoh, trenutni trend. Naravno SF je daleko od toga da je bunar koji je presušio (misli se na ideje) no voda u ovom bunaru nije toliko duboka s mogućnostima. Sigurno, ako se izmisli neka tehnologija koja je dovoljno napredna nama će vjerojatno i izgledati poput magije, ali to je ipak možda i pretjerivanje. SF jednostavno nije lagan za pisanje - morate se sukobiti s puno više ograničenja. To ne znači da bilo koji od dva žanra nije u stanju predstaviti nevjerojatne priče samo je to fantasyu možda nešto lakše. Primjetite da se ovdje ne koristim apsolutnim vrijednostima niti biram strane. Nema ničega što bi mi reklo da je SF “bolji” ili “lošiji” od fantasya. Isto

tako mi je nebitno ni da se oba žanra iscjepkaju na nebrojene male pod-žanrove niti da li je nešto izvan “spekulativne fikcije” zamaskirani fantasy. To je potpuno nebitno za ovu temu jer i SF i Fantasy traže potpuno drugačije “alate” za pisanje. Govoreći o spisateljskim alatima, pogledajmo malo specijalne efekte. Jednostavno pravilo izgleda da je - što je nešto nevjerojatnije to je potrebniji kompjuteriziraniji efekt da bi se nešto prikazalo. Čini mi se da bi nekoliko desetaka stvorova koji mjenjaju oblik trebalo biti mnogo teže za napraviti od svemirskog broda. Mislim da nije nerazborito pretpostaviti da baš zato što mnogi fantasy naslovi sadrže hrpe ovakvih i sličnih efekata, da baš zbog toga nisu dosad stavljani na filmske ekrane radi skupoće ili nedostatka tehnoloških mogućnosti da bi se oni izveli. No, tehnologija danas postaje znatno jeftinija i jeftinija. Nije dakle nerazumno pomisliti i da je baš zbog toga fantasy žanr danas sve češći kandidat za ekranizaciju jer je napokon - izvediv. To takoñer vrijedi i za stripove. I tako, sad imamo mnogo više fantasy filmova koji će “pogurati” taj trend popularnosti fantasya. Eto, to bi bilo moje skromno mišljenje. Većina stvari koje sam ovdje iznio mogu se shvatiti kao moje pretpostavke više nego činjenice - nije baš da sam se upustio u pretraživanje Interneta za činjenicama kojima bih potkrijepio svoja mišljenja. Jedino područje mojih riječi iza kojih stvarno čvrsto stojim je ono koje se tiče mišljenja iz perspektive pisca. Mislim na ono da mi fantasy stvarno daje mnogo više opcija za priču. To ne govori da je fantasy “bolji” - nego da ga je po mom mišljenju lakše pisati. Razlog zbog kojeg sam SF pisac je ponajviše u tome što obožavam SF, a i iskreno, to je područje znatno manje napučeno. Kerry www.kmtolan.com

76

Eto, to bi otpr ilike bilo ono što je Kerry napisao kao odgovor na moje pitanje. Možda je ponešto njegovih originalnih zamisli izgubljeno u prijevodu ali hej, ja studiram ekonomiju, a ne jezike ;). Razlog zbog kojeg sam vam u potpunosti preveo njegove misli je u tome što se veeelikom većinom slažem s njegovim stajalištem samo je on to vjerojatno izrekao mnogo kompetentnije nego što bih ja to ikad mogao. Rekao sam vam na početku da s matram kako nisam našao odgovor na pitanje iz naslova jer kad se sve uzme i zbroji sve je to samo jedna velika kompilacija tuñih misli koji se razlikuju od osobe do osobe te sam ovim člankom zapravo pokušao iznjeti neke najčešće i meni najvjerojatnije mogućnosti koje bi nas mogli približiti odgovoru. No taj odgovor treba dati svatko sam za sebe. Zahvaljujem se svima koji su sudjelovali u ovom mom kvazi-istraživanju i koji su dali svoj doprinos stvaranju članka, a pr ije svega svim ljubiteljima znanstvene fantastike, fantasya i spekulativne fikcije općenito na Facebook grupama “ Enquire w ithin on SF, Fantasy, Horror and book publishing” i “Science Fiction Fandom”. Poseban i nezamjenjiv doprinos dugujem Gordon Costellu, Natali Vilić, CV Ricku, Kerry M. Tolanu, Steve Davidsonu, Eric Jambroskyu, Matt Mooreu, Heather Johnson, Mariu Pastuoviću i mom bratu Hrvoju Hrženjaku koji je poslužio i kao pokusni čitatelj članka :). Hvala vam svima..., a sad odoh prije nego se ovo pretvori u tekst dulji od zahvala u knjigama od 300str.